Prvu ovogodišnju premijeru u Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella odlično je iznio redatelj Saša Božić, premda suočen s klimavim scenarijem spisateljice Ivane Sajko, koja je sastavila svojevrsni scenski esej o Flaubertovu klasiku “Gospođa Bovary”.
Cijeli se okreće oko protagonistice i njezinih kvazidijaloga i monologa u društvu nekog od šestorice podjednako (ne)uniformiranih muškaraca. Rekao bih, kad je dramaturgija posrijedi, autorica je sastavila anti-bajku o Snjeguljici i šest-sedam patuljaka. Ne baš neka originalna i za scenu poticajna matrica. Dramaturgiju potpisuje Dubravko Mihanović, za kojeg ne znamo ovdje koliko je zaslužan za konačnu dramaturgiju predstave, a koliko je radio na tekstu.
Sadržaj pak toga eseja, u koji su, uz Flaubertove, utkane neke autoričine misli, opisuje kako je žena građanka sredinom devetnaestoga stoljeća u Francuskoj bila jednako strašno izložena konzumerizmu koliko je izložena danas u Hrvatskoj, a frivolnost koja joj je dopuštena samo je nova zamka staroga patrijarhata. E sad, redatelj je to početno stanje nemotivirano situacijama pretvorio u scensko vrijeme s glumom ugođenom tako da se naglašeno, eto, podražavaju upravo ta sama stanja, za koja onda zaključujemo da su posljedica nekih situacija koje samo, eto, naprosto nismo vidjeli.
Trajne emocije
Božićeva režija traje oko 85 minuta, upravo otprilike onoliko koliko uvjerljivo traje podražavanje nečega čemu nedostaje uzroka. Božić je, ukratko, radnju nadomjestio trajnim emocijama što okupiraju aktere, osobito protagonisticu, Gospođu Bovary, koju ovdje ironičnim zanosom, paradoksalno, igra Jelena Miholjević.
Njezin glas, taman, snažan, melankoličan alt, unosi u zbivanje stanovitu pomirenost s nesrećom, stanovito odupiranje starenju, ali melankolično, ne histerično. Glazba je, uz njezin glas, najvažniji element dramaturgije predstave. Božić melankoliju gradi pjesmama uvijek prolazeće mladosti, ovaj put možda vlastite, od Sonic Youtha do Davida Bowieja, a Jelena Miholjević pjeva jasno i zanosno.
Prisjetio sam se kako je prije dvije godine svojim pjevanjem, gotovo bih rekao, zakrpala jednu ne baš uspješnu predstavu Anice Tomić i Jelene Kovačić “My Little Corner of the World”. Ovdje je ipak došla u sigurnije ruke. Božić je režirao tucet predstava u kojima glumci pjevaju i iskusan je kad je posrijedi podjela pjesama u skladu s habitusom aktera.
Varljiv i hladan prostor
Gledamo dakle jednu, gotovo bih rekao, glazbenu dramu bez radnje, jednu dominantno-naivnu ženu uvijek u najboljim godinama koja se, gotovo bih rekao, giba kroz “drvored” muškaraca, manje ili više nesofisticiranih, a sve to u varljivom, lijepo programiranom svjetlu Zdravka Stolnika koji je neodvojiv dio odličnih scenografskih rješenja Zdravke Ivandije Kirgin: stvorila je tri različita svijeta na životnom putu protagonistice, zid za slobodne penjače, koji reflektori boje u prigodne nijanse, a koji će se do kraja rastvoriti u depresivnu špilju perverzno osvijetljenu neonskim štapovima.
Prostor za igru dakle varljiv je i hladan, glazba je melankolična i ljubavna, a kostimi Marite Ćopo, također bih rekao, melankolični, ali otmjeni, plave nijanse, bijele košulje, prsluci s uzorkom. Šestorica aktera, svi u relaciji dakle s Gospođom Bovary, naginju eleganciji, prigušenoj ekstravaganciji, čak i njezin suprug, seoski liječnik, kojega mora napustiti.
Toga dosadnjakovića, Charlesa Bovaryja, čija je dosada i nepotrebno opisana riječima protagonistice, lijepo, suzdržano igra Igor Kovač. I on i drugi akteri nisu posve pod (samo)kontrolom, što često sugeriraju i njihove scenske kretnje (kreacija Petre Hrašćanec).
Pohlepan ljubavnik
Vječno mlad Sven Medvešek tumači izvanredno, zapravo mu gotovo nisu potrebne riječi, bogatog, pohlepnog ljubavnika Rodolphea Boulangera. Filip Križan kao bilježnik Dupus pomalo je sumanut, krije donekle jedino sadizam. Nikola Baće kao ljekarnikov šegrt Justin odaje odviše naivnosti, no najživlja je to možda muška uloga. Ivan Grčić kao župnik (jedini eto “uniformiran” na sceni) poslušan je licemjer, a Franjo Dijak kao lihvar i trgovac Lheureux zabavan je i dijaboličan.
Predstava je, ukratko, emotivna, lijepa, glumci su opušteni i koncentrirani, zbivanje nije jednostavna mimeza, nego mnogo složenija arabeska satkana od slutnji, dojmova i osjećaja, što se manifestiraju postupno i odgođeno, neizravno, putem glazbe, izgubljenih pokreta, suvišnih gesta i prolaznosti što je sugeriraju kretnje i geste likova i uvijek prigušeno osvijetljena scena.