Posljednja ovosezonska premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih, “Radnice u gladovanju”, dojmljivo je režirana, ali pod površinom nemoćna. Redateljica Olja Lozica ima i mjere i ideja, skladateljica Katarina Ranković dara za građenje tempa, Stefano Katunar sačinio je magičnu scenu, Doris Kristić nadahnuto je kreirala kostime i evo jedino što nedostaje jest dramski tekst. Pisac Goran Ferčec nema pak dramskog dara, jer da ga ima, smislio bi makar jednu dramsku situaciju, makar kakav dramski sukob.
Međutim, on je sposoban tek da prepričava novinske članke i pokazuje svoju navodnu temu, a da ništa o njoj ne zna kazati izvan žurnalističkih okvira. Jedino što otkrivamo da radnice nisu primile pet plaća i da štrajkaju glađu dok ih ne prime, premda je očito da ih neće primiti.
Njihov je štrajk apsurdan. Ispada da će sedmero žena (mora ih naravno biti koliko i patuljaka) ostati bez egzistencije samo zato što su tvrdoglave. Umjesto da se iznuruju glađu, mogle su, primjerice, nešto pokušati da rade, podalje od zlih kapitalista koji su odlučili ugasiti tvornicu…
Za prepričavanja radnje, doznajemo da je dio radnica pokleknuo i pristao na uvjete kapitalista. Znači, izdale su zajedničku borbu. Taj motiv izdaje bio bi dovoljan za dramu. Prva izvedena Krležina drama, “Golgota”, prije stotinu godina prikazala je taj motiv izdaje među radnicima kroz lik Kristijana. Svoga Kristijana ili Kristinu Ferčec je međutim odbio da pokaže, nego nam je dosađivao medicinskim opisom gladovanja.
Znači, nakon deset tjedana smo mrtvi. Nakon tolikog uvoda, pomisliš da će neka radnica zbilja umrijeti. Ma kakvi.
Budući da nema što da se priča, bolje je da se pjeva. Skladateljica je dakle kreirala svojevrsnu pjevanu misu na temu: ne znamo se pobrinuti za sebe, stradat ćemo ako se vi ne pobrinete za nas. To “vi” smo svi mi, i publika, i kapitalisti, i gradonačelnik, i sistem i budućnost…
Radnice igraju, najčešće balansirajući na namjerno rasklimanoj lažnoj rund-bini, odjevene u sedam dirljivih nijansi tirkiza, izvanredna Doris Šarić, potom Urša Raukar i Dora Polić Vitez, koje daju pogled u realizam te Hrvojka Begović, Marica Vidušić, Lucija Šerbedžija i Anđela Ramljak, koje točno pjevaju. Muški kapitalisti u odijelima: Petar Leventić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Damir Šaban i Adrian Pezdirc, koji uvodno govori Ferčecov sastavak o majci.