SLAVNI GLUMAC ZA JUTARNJI

VELIKI INTERVJU S RADOM ŠERBEDŽIJOM 'Mali i beznačajni ljudi straše naciju u namjeri da prekrajaju povijest'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 14.07.2017. u 18:59

Brijuni, 090816.
Glumac Rade Serbedzija, fotografiran na otoku Veliki Brijun.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Slavni glumac i jedan od rijetkih s holivudskom karijerom  govori o novoj sezoni teatra kojem je na čelu, velikom priznanju iz SAD-a, hrvatskoj zbilji

Naša najveća glumačka zvijezda upravo je zaradila još jedno globalno priznanje ulaskom u Američku akademiju filmskih umjetnosti i znanosti. Tako će Rade Šerbedžija svoje odavno usađene oskarovske performanse koristiti i glasajući za najprestižniju filmsku nagradu svijeta.

Odličnu formu (dok smo dogovarali intervju, čekao je svoju životnu i profesionalnu muzu, suprugu Lenku Udovički, na partiju tenisa) ovih dana još više pojačava jer pred njim je 17. sezona Kazališta Ulysses, sjajnog brijunskog teatra kojemu je Rade jedan od osnivača i gurua.

“Drago mi je da sam postao član Američke akademije. Rezultat je to sigurno svih tih filmova koje sam snimio s vrhunskim filmskim režiserima, Stanleyjem Kubrickom, Phillipom Noyceom, Clintom Eastwoodom, Johnom Woom... ali i našim Milčom Mančevskim. Zapravo mislim da je film ‘Prije kiše’ najviše pridonio mom rejtingu u Americi. Moji riječki studenti kažu da je i objavljena na websiteu mala mapa sa zvjezdicama uz imena gradova iz kojih su novi članovi Akademije. Drago mi je da će jedna zvjezdica odsad stajati i uz ime grada Rijeke”, ne skriva Rade uzbuđenje, unatoč brojnim svjetskim utakmicama u nogama.

Što ako se film u kojem igrate, nađe u utrci za Oscara? Izuzima li se tada vaš glas?

- Što se događa ako je i moj film u konkurenciji za Oscara, to još uvijek ne znam. Tek me trebaju uputiti u sva pravila. Ali moguće je i da se glas ne izuzima. Članovi Akademije dosta drže do sebe i vlastite savjesti.

Nije lak posao ocjenjivati rad kolega?

- Samo sam dva puta bio u žiriju. Jednom zbog pravilnika Festivala monodrame i pantomime iz Zemuna, po kojem je pobjednik festivala automatski postajao slijedeće godine i predsjednik žirija. Sjećam se da sam tada bio na velikim mukama, jer su na festivalu bila dva velika moja glumačka uzora i bliska prijatelja: Ljuba Tadić i Fabijan Šovagović...

Ajme, pa ti sad ocjenjuj!

- Da, obojica su bili sjajni! No, ipak sam na kraju nagradu dao Šovagoviću, čiji je Đuka Begović bio apsolutno fascinantan. Drugi put sam bio u žiriju Sterijinog pozorja i na kraju sam izišao iz žirija, iz protesta, zbog političkih razloga. Jer su neki partijski aparatčici bili protiv toga da nagradu dobije Dušan Jovanović, zbog njegova tadašnjeg otvorenog sukoba s akademikom i visokim partijskim funkcionarom Josipom Vidmarom. Iza toga nikada nisam više želio biti član žirija. Teško je ocjenjivati umjetnost. Uvijek se nečijem srcu, koje se nada i strepi, zamjeriš...

Ovo laskavo svjetsko priznanje je i priznanje cijelom hrvatskom glumištu. Bilo bi logično da vam i cehovska udruga čestita tim povodom. Ali ima jedan apsurd, vas su u proljeće 1991. izbacili iz Hrvatskog društva dramskih umjetnika, zar ne?

- Da.

Jesu li vas ikad poslije kontaktirali da se vratite u članstvo?

- Ne. Ali ne bih ja o tome više... Neka to ostane na savjesti onih koji su to tada učinili. Obrazloženje je bilo da tri mjeseca nisam igrao u Hrvatskoj, što je apsolutno bilo neistinito. Pozvan sam bio od nekoga tajnika udruženja da podignem svoje dokumente i radnu knjižicu. To sam i učinio. Odnio sam radnu knjižicu na biro. S istim obrazloženjem su tada isključili iz HDDU-a i moga prijatelja Miodraga Krivokapića.

Novu Ulyssesovu sezonu otvarate 15. srpnja open air koncertom s Vlatkom Stefanovskim i Miroslavom Tadićem. S njima kao da već imate telepatski odnos, ne trebate play listu?

- Miroslav i Vlatko su među najboljima na svijetu. Njihove gitare su simfonijski orkestri. Pa i svirali su s Londonskim simfonijskim orkestrom. Vlatko me je prvi put pozvao da pjevam sa grupom Leb i sol na njihovom koncertu u Domu sportova u Zagrebu početkom osamdesetih. Pjevao sam “Si zaljubiv edno mome”. Od tada smo često zajedno nastupali. On kao moj, a ja kao njegov gost. S Miroslavom sam se upoznao i sprijateljio u Americi. Od tada smo nerazdvojni prijatelji. Pjevati uz njihove gitare je veliki užitak, ali i obaveza. Na koncertu će još biti i jedna divna američka violinistica Yvette Holzwarth koja svira makedonsku muziku kao da je u Makedoniji rođena. I bit će i moj prijatelj Damir Urban s kojim se družim zadnjih godina u Rijeci i koga učim pomalo bolje glumiti, a on mene bolje pjevati, ha, ha...

Osim amblematskog Leara, igrate i Kreonta u predstavi “Antigona – 2000 godina poslije”, u režiji Lenke Udovički. Gorka je i točna njezina konstatacija da mi “hvatamo mlade u zamke prošlosti”. Te zamke čini se da su sve opakije i primitivnije?

- Lenka i ja, osim vještinama, učimo naše studente, na Studiju glume i medija Sveučilišta u Rijeci, da budu blagi i dobri ljudi. Da poštuju različitosti i da se dive životu. Pokušavamo da ih što prije oslobodimo i da postanu svoji. Ali i da osjete draž kolektivne igre. Učimo ih da prepoznaju poeziju Danijela Dragojevića koja je duboka i trajna kao bijeli kameni oblutci izvaljani valovima Jadranskoga mora. Učimo ih da prepoznavaju život i umjetnost u danima sadašnjim i budućim i da ne robuju prošlosti i nagonima nekih ostrašćenih primitivnih pojedinaca koji bi ovu lijepu zemlju Hrvatsku zauvijek držali kao taoca povijesnih, nacionalnih i religijskih mitova. Neki mali sitni i beznačajni ljudi zastrašuju cijelu naciju svojom drskošću. Odlučni su u svojim namjerama da prekrajaju povijest. Ali ne može se izjednačiti fašizam i antifašizam. Ne može se Hitler i cijela nacistička ideologija opravdavati pred novim generacijama.

Kako su vaši studenti reagirali na svevremenost Bertolta Brechta? Njegovu deziluzioniranu bajku “Dobri čovjek iz Sečuana” ovog ljeta transponirate iz studentskog laboratorija na Brijune?

- Naši studenti su oduševljeni Brechtom. Kad smo počeli proučavati Brechta, prvo kroz njegovu poeziju, prvih par tjedana su uglavnom plakali. Jer Brecht ima jednu oštricu koja duboko zadire u probleme socijalne nepravde, kapitalizma i konačno i fašizma. Oni su osjetili njegovu suvremenost i zaboljela ih je. Mladi ljudi daleko su senzitivniji i pametniji nego što im ovo društvo priznaje ili daje prostora. Napravili smo s njima i “Cabaret Brecht”, predstavu koju smo već igrali u različitim riječkim klubovima i s kojom smo gostovali po Primorsko- goranskoj županiji. Sada Lenka s njima readaptira “Dobrog čovjeka iz Sečuana” koja će imati svoju premijeru na Brijunima 16. srpnja. Nadam se da ćemo s tim predstavama doći na jesen i u Zagreb. Studenti su nedavno pokrenuli u Rijeci sastanke s gradskim vlastima, Sveučilištem u Rijeci i rukovodstvom Europske prijestolnice kulture, u smislu pronalaženja rješenja za osnivanjem prostora u kome bi na adekvatan način mogli održavati nastavu i za osnivanjem prostora koji bi bio namijenjen akademskom teatru u Rijeci. Nadamo se da će uspjeti u tome.

Kamo namjeravate usmjeriti daljnje Ulyssesove nemire? Sljedeće godine teatar postaje punoljetan.

- Da, nevjerojatno je da ćemo postati punoljetni, a počeli smo s idejom da samo napravimo Shakespeareova “Kralja Leara”, koji nam je evo još uvijek na repertoaru... Lenka, Ralph Fiennes, Duško Ljuština i ja želimo napraviti neki zajednički projekt na Brijunima. To se uklapa u naše viđenje Ulyssesa kao internacionalnog teatra. Želimo i dalje nastaviti pozivati najbolje glumce iz regije i svijeta ako odgovaraju za neku ulogu. Umjetnost ne poznaje granice. Bitno nam je i da razvijamo suradnju s mladima. Spoj potvrđenih umjetnika, visokih profesionalaca i mladih, uvijek kreira jednu posebnu vrstu energije od koje svi uče, a publika je na dobitku.

Zanimljiva mi je vaša želja da s Fiennesom kao Don Juanom igrate Sganarellea. Intrigira vas taj obrnuti donhuanizam u Sganarelleu? Iz kože Don Juana ste već izazivali nebesa u nekoliko verzija.

- To nije moja želja, nego Ralphova... Naravno da sam ja apsolutno zainteresiran za taj projekt jer ga beskrajno cijenim. Divan je glumac i divan čovjek. Zaljubio se u naše Brijune i u Kazalište Ulysses. Treba samo da se posloži vrijeme. I da neki ljudi koji kreiraju kulturne programe u Hrvatskoj shvate da bi to bio dobar i koristan projekt za našu državu.

ELIPSO

Izdvajamo