1. ožujka, nakon 35 godina na čelu Satiričkog kazališta Kerempuh, u mirovinu odlazi Duško Ljuština, nezaobilazna figura zagrebačke i hrvatske kazališne scene. Prepoznatljiv ne samo po svom dubokom basu i karakterističnom brku, već i po umjetnički i društveno ambicioznom kazališnom repertoaru, Ljuština je uspjevao "preživjeti" brojne političke promjene. U Kerempuhu su se pritom izvodile predstave za koje je Tuđman rekao da destabiliziraju državu ili pak predstave u kojima su se 80-ih godina sa scene izgovarala rečenica "Komunisti i fašisti su isti".
Što čeka "vječnog ravnatelja" nakon odlaska u mirovinu? U razgovoru za Jutarnji list Ljuština otkriva: "Ja ću se baviti ponovno kazalištem, ostat ću vjeran vojnik Kerempuha, kada mu god nešto treba može na mene računati, a bavit ću se ozbiljno još jednim cvijetom hrvatskog kazališta, Ulyssesom na Brijunima."
Problem države
Zadnja predstava koja je izvedena u njegovom mandatu u Kerempuhu, 'Šest lica traži autora' u režiji Olivera Frljića, izazvala je burne reakcije. No, Ljuština odgovara: "To nije moj problem, ja se s time ne zamaram, to je ozbiljan problem ove države koja još nije shvatila da parna lokomotiva nije dovela čovječanstvo u 21. stoljeće, nego kultura i obrazovanje."
"Zadatak satiričkog kazališta nije da hvali društvo, zadatak satiričkog kazališta je da propituje društvo, do krajnjih granica, do boli. Sramotno bi bilo da je direktor kazališta zabranio predstavu. Svi oni koji su to od mene tražili, danas bi pljuvali po meni", poručio je Ljuština u razgovoru ekskluzivno za Jutarnji.hr.
Pogledajte video:
Danas je u Zagrebu predstavio svoju knjigu 'Rasprodano', u kojoj je taj najdugovječniji hrvatski kazališni ravnatelj okupio svoja iskustva tijekom pet desetljeća kulturnog djelovanja. U knjizi donosi niz anegdota iz života i rada najvažnijih aktera kazališnog života na našim prostorima koje je Ljuština prikupio u pedeset godina djelovanja u Zagrebu, 45 godina djelovanja u kulturi grada, te 35 na čelu Satiričkog kazališta Kerempuh.
Ljudi različitog svjetonazora
U video-intervjuu govorio je i o svom odnosu s zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, te je, između ostalog, otkrio: "Jedan od razloga zašto sam napisao knjigu upravo je i taj - ljudi jednostavno ne mogu shvatiti da ljudi koji različito misle, ljudi koji su različitih svjetonazora, mogu biti dobri prijatelji i mogu zajedno dobro raditi. U ovoj knjizi pišem o svojem ocu koji je sigurno spadao među najčasnije i najpoštenije ljude, koji je bio apsolutno različitog svjetonazora od mene, a nikada se nismo posvadili. Moj otac i ja smo bitno drugačije mislili o religiji, o Bogu, o komunizmu, o partiji... On je bio strašno nesretan kad sam postao član partije. A nikoga nisam tako ozbiljno poštovao i cijenio kao svoga oca, koji me zapravo odgajao - šuteći."
"Eto, ja sam jedini preživio svih 35 godina, sve predsjednike, sve režime, nije bilo lako", zaključio je Duško Ljuština i poručio svim kolegama ravnateljima da moraju u kući imati debelo zaleđe da bi se mogli boriti sa vlastima. "I to je na neki način oporuka, da svi zajedno o tome vodimo računa", kazao je.