Karlu Rossmannu samo je šesnaest godina i već ga, kao emigranta, šalju u Ameriku. Razlog je prost: petljao je s kućnom pomoćnicom. Što je i koliko petljao, dokle je stigao u tim svojim petljavinama, da sluškinja nije ostala noseća, problem ne bi bio takav da zahtijeva hitno iseljenje u Ameriku. Povijest će se ironično poigrati piscem i njegovim likom: dok je Karl Rossmann morao u Ameriku zato što je služavki napravio dijete, njegova će braća u Bogu, žrtve kršćanske klevete i nacističke mržnje, bježati u Ameriku pred Holokaustom. I to samo najsretnija među braćom.
Kafka je čeznuo za Amerikom, a nije se odvažio poći. Ali njegov roman, prvi koji je počeo pisati i prvi od kojega je odustao, o toj čežnji ne govori. Suprotno, Amerika je njegova noćna mora. I možda je ovaj neobični, čitatelju privlačni, a vjerojatno i najzabavniji Kafkin roman, pripovijest o noćnoj mori. I možda je glava ognjičavog spavača jedini prostor ove priče, dok je Karl Rossmann lik iz sna.
Jedna je to od onih tipskih mora: kao kad sanjate da ste se bez cipela našli u gradskoj vrevi, u pidžami usred kazališta, bez putovnice u stranoj zemlji, čiji jezik ne poznajete… Tako se Karl odmah na početku zatekao u utrobi broda koji već pristaje u njujorškoj luci. Ne zna kako bi izašao van, a još je na palubi zaboravio koferčić sa svim svojim stvarima. Tu upoznaje prvog neobičnog čovjeka, čini mi se ložača.
Sva dalja zbivanja u Americi samo se logično nadovezuju na ono što je bilo prvo: kovčežić u kojem je sve što mu je majka spakirala da mu posluži u bijelom svijetu. Nisu to vrijedne stvari, suprotno, staro odijelo, zamjensko rublje, i što još? Ništa što bi mu u Americi moglo pomoći i poslužiti mu da se snađe u novom životu. Ali značaj gubitka i nije u vrijednosti izgubljenih stvari, nego u sramoćenju, u razotkrivanju, u gubitku intime, u tome što će netko gledati u te njegove stvari, dodirivati ih, učiniti nešto s njima.
Put po Americi, ili uzaludni Karlov pokušaj da putujući tom zemljom pronađe svoj život, za Karla Rossmanna samo je neugodni i zbunjujući nastavak, posljedica tog prvog razotkrivanja. “Amerika” je za čitatelja beskonačna noćna mora, roman koji se, ali stvarno, zavlači u snove i povlači se po njima i godinama nakon što knjigu pročita, pa i nakon što je skoro sasvim zaboravi.
Karl Rossmann - što je karakteristično za Kafkine romane - postupa isključivo reaktivno. On odgovara na okolnosti, koje su redom neobične i neshvatljive, suočava se s udarima sudbine, za koje ne zna s koje strane dolaze, i stalno je u nekoj vrsti bijega i povlačenja. Jedino što je on doista učinio u svome bijednom i kratkom životu bilo je ono s kućnom pomoćnicom. Tako je to s nesmotrenim snošajima: mali uzrok stvori veliku posljedicu.
Karl Rossmann tipičan je junak humorističkog romana. Romana jednostavne i predvidljive strukture, koji se može nastavljati do u beskraj, i neočekivanog, šokantnog sadržaja. Ujedno, on je, kao i svi drugi Kafkini glavni junaci, piščev alter ego.
Franz Kafka je - riječima jednog velikog pjesnika: temeljito nepročitan pisac - koji je pisao urnebesne humorističke romane, nad kojima su intelektualci važno filozofirali, a čitateljstvo je premiralo od straha kao pred najstrašnijim hororima u književnoj povijesti. Zamislite: izgubite kofer na putu u Ameriku. Ili se ujutro probudite kao kukac koji se izvrnuo na leđa. Zar to nije urnebesno smiješno?