Ilustrirani letci i grafika 17. stoljeća kao zrcalo vremena bili su, do objave knjige Milana Pelca, za većinu znanstvenika, kao i za širu javnost, nepoznanica.
Riječ je o tiskanim izvještajima koji su postali dijelom popularne komunikacije, nerijetko na rubu današnjih tabloida. U središtu interesa onodobnih pamfletista su životi uglednih ljudi, mane ljudskog karaktera, koristoljublje, bešćutnost, nelojalnost i gramzivost, ali i bračni problemi, odnosi muškaraca i žena o kojima se progovara iz rigidnog svjetonazora epohe.
- Izdavačima popularne grafike tragična je sudbina slavnih i utjecajnih ljudi pružala povod za objavljivanje ilustriranih i na odgovarajući način stiliziranih izvješća koja su računala s dobrim odazivom radoznale publike. Riječ je o vremenu kad vijesti pretvorene u letak, brošuru i knjigu, a potom i novine, postaju tražena roba na tržištu, a njezina se proizvodnja i raspačavanje pretvara u sve komercijalniju djelatnost - tvrdi povjesničar umjetnosti Milan Pelc čija je knjiga izašla u izdanju Naklade Ljevak.
Blago Metropolitane
Pelc je knjigu napisao na temelju Valvasorove zbirke koja se čuva u Knjižnici Nadbiskupije zagrebačke (Metropolitana) i zbog svoje se osjetljivosti rijetko pokazuje u javnosti. Grafika, crteža i akvarela koje je sačuvao Valvasor ima gotovo osam tisuća, uvezeni su u 18 svezaka. Do sada su obrađeni neki dijelovi zbirke, primjerice onaj s grafikama velikog Albrechta Dürera. Pelc je obradio svezak broj osam čiji je naziv “Različite najnovije obavijesti i događaji, svečane povorke, seljaci, muzikanti, prosjaci...”
- Prije svega, nije točno da je zbirka nepristupačna, kako se uvriježeno misli. Kao dio Metropolitane, ona se čuva u Hrvatskom državnom arhivu i pokazuje se na zahtjev. Grafike je inače uvezao sam Valvasor i do dan danas su dobro i sačuvane, što je rijetkost u Europi. Nedavno je napravljen i faksimil vrijedne zbirke koji je koštao 30 tisuća eura - kaže Pelc. Ovaj ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti i plodan autor, koji je u posljednje vrijeme objavio i knjige “Povijest umjetnosti u Hrvatskoj” te “Renesansa”, izvrstan poznavatelj mnogih opusa, među njima i Jurja Julija Klovića, za temu likovnosti u masovnom mediju počeo se interesirati slušajući na studiju predavanja Vere Horvat Pintarić.
Johann Weichard Valvasor, čiju je zbirku Pelc obradio, bio je plemić, vojnik, učenjak širokih interesa. Najviše su ga zanimali povijest i zemljopis i mnogo je putovao. Kako je nabavljao djela za zbirku, to se ne zna sa sigurnošću. Postoje pretpostavke da je početni dio svoje zbirke nabavio od slovenskog slikara Jurija Bobiča čiji identitet nije do kraja razjašnjen.
Valvasor je živio u Sloveniji, a njegova je zbirka u Zagreb stigla 1690., za vrijeme biskupa Aleksandra Mikulića, koji se s Valvasorom povezao preko Pavla Rittera Vitezovića.
U doba kada Valvasor živi, grafika cvjeta. No, nakladnici su se u to doba nazivali tek “trgovci umjetničkom robom”, dok je grafika koja je opisivala svakodnevicu bila “roba namijenjena tržnicama i sajmovima, nuđena za mali novac, ponajviše s poučnom svrhom, često samo za zabavu”. Kupci su, naime, listove lijepili u velike knjige, na vrata i zidove svojih kuća, ili su ih spremali u ladice kako bi ih prigodno promatrali s ukućanima.
Nakladnici su, pri tom zbog pritiska konkurencije koji ih je silio na štedljivost, uzimali samo autore drugog ili trećeg ranga, koje su umjetnici prezirali jer su svojim lošim radom kompromitirali cijeli njihov stalež. Dodatno im je smetalo to što nije postojala oštra podjela između “letaka za tržište” i “umjetničkih letaka”. No, bilo je važno da se što prije pojave na tržištu s određenom informacijom i zadovolje ukus publike budući da je to bio jedini način da zarade novac. Nakladnik je pri tom bio i poduzetnik koji je od pisca i grafičara naručivao potrebne komponente letka, skrbio za njegovo otiskivanje i gotove otiske plasirao na tržište.
Nepotpisani komentari
Često je angažirao i profesionalne pisce za pojedine letke, međutim u pravilu oni nisu potpisivali te “potrošne” tekstove kako ne bi naškodili svojem ugledu, ali i zbog eventualne cenzure.
Ilustrirani letci bili su, u stvari, novine prije novina. Među najranijim su primjerima crne kronike, koja je privlačila šire mase, izvještaji o sudskim procesima protiv engleskog varalice Titusa Oatesa, koji su često bili na granici senzacionalizma. Oates je, naime, bio osuđen na tešku tjelesnu kaznu, doživotni zatvor i javno izrugivanje zato što je zbog njegovih optužbi - koje su se naknadno pokazale lažnima - u Londonu smaknuto sedam članova Družbe Isusove. Sačuvan je letak kojim je bečki tiskar Leopold Voigt o događaju obavijestio austrijske čitatelje: uz lica svih koji su radi njega stradali, prikazi su kažnjavanja varalice do u tančine, nije izostavljen niti jedan detalj, nije ništa prepušteno mašti promatrača.
Popis bračnih nevolja
- Najveću i za povijest vizualne komunikacije ranog novog vijeka vjerojatno najvažniju skupinu sačinjavaju listovi o ratovima s Osmanlijama, posebice zbivanjima oko i nakon 1683. godine. Ilustrirani letci tiskali su se jednom tjedno kako bi ljude obavijestili o određenom događaju. U 17. stoljeću su se u Leipzigu počele tiskati i novine, no novine s ilustracijom dolaze mnogo kasnije - kaže autor knjige.
Iako su ilustrirali svakodnevicu, nisu svi bili objektivni. Ovakva primjena jednostavne retorike u kombinaciji slike i riječi mogla je privući pozornost šire publike i svoju je korist ovdje brzo vidjela politička propaganda, pa je apsolutistička vlast počela ubrzo naručivati mnoge ilustrirane letke, tema su careve pobjede, careve ženidbe, carska slava... Jedan od njih: “Alegorija vjenčanja cara Leopolda I i Margarete Španjolske” slavi carski par. Oni sjede u kolima pod čijim kotačima leže personifikacije zavisti i razdora, gomila im radosno kliče, ispred njih je slavoluk pobjede, iza njih hodaju turski zarobljenici.
S jedne strane politička udvornost, s druge strane, otvorena kritika. U doba tridesetogodišnjeg rata u tjeskobnoj Njemačkoj za “Nedaće i zla pokvarenog doba” krive se “koristoljubivi advokati koji svoje stranke svlače gotovo do gole kože, lihvari, lopovi i rat”.
Slikovna publicistika išla je u korak sa tom zamršenom zbiljom, bila je njezino zrcalo. Posebna su kategorija bile slike poučaka namijenjene moralnom discipliniranju, koje su morale djelovati kao korektiv, mnogi su ilustrirani leci služili za “moralno discipliniranje zajednice” kako se navodi. Nadalje, u to je doba, poznato je, odnos prema ženama bio, blago rečeno, diskriminirajući, što ilustrirani leci i grafike nisu krili, već su sve, dapače, naglašavali kroz pučke doskočice. Česta su tema ilustracija bila bračna nadmetanja, lakomisleni mladići i žrtve nevjere: “Ljubavne igre i lukavstva”, “Zavodljivost poroka”, “Neobične predbračne igre”...
Sadržaj letka “Popis bračnih nevolja”, pak, fabularizira tijek braka sklopljenog prenaglo i bez dobra promišljanja. Riječ je o upozorenju muškarcima što će im se dogoditi ako ne poslušaju svoje roditelje. Mladić u priči se zaljubio, oženio, napravio djecu, a nakon toga njegov je obiteljski život pun nemira i teškoća, sve dok ga smrt u starosti nije oslobodila bračnih muka. Brak iz računa na mnogim je grafikama prikazan kao priča o odnosu starca i mlade, često razodjevene ljepotice. Također se prikazuju, često bez ikakve zadrške, opijanja, tučnjave, zabave, uživanja duhana, razni drugi poroci...
Opsesija ljepotom je bezvremena, a najbolje je u tom vremenu dočarava bakrorez “Radionica u kojoj se stare glave zamjenjuju novima” koji je izdao Paulus Furust; u svojevrsnom “laboratoriju” glave se zamjenjuju muškarcima i ženama svih staleža i svake dobi. Nakon tretmana, glave postaju ljepše i razboritije.
- Satirički se nagovještavaju moderne usluge kozmetičke kirurgije - kaže Milan Pelc.
Slike smrti
Alegorijski i simbolički prikazi smrti postoje u svim razdobljima. Međutim, tumači Pelc, slikovna publicistika u drugoj polovici 17. stoljeća na tom području odgojne religioznosti prednjači bogatstvom i raznolikošću ponuđenih rješenja. Sveprisutne slike smrti odražavaju strahove i nesigurnost pripadnika svih staleža, kao i raspone kolektivnog nastojanja da se svakodnevna realnost smrti prevlada, ublaži ili “pripitomi” pomoću imaginarnog.
Na pragu prosvjetiteljskog 18. stoljeća ilustrirani su leci i grafički listovi uistinu zrcalo vremena i njegova karaktera, koji je još uvijek prepoznatljiv u psihologiji našeg vlastitog doba.