Premda ime Božice Dragaš već ima neku “težinu” u književnim krugovima jer je svojim kratkim pričama sudjelovala i pobjeđivala na književnim natječajima, čitanje debitantskog romana za mene je bio prvi susret s njezinom prozom. Ta kroatistica, lektorica i knjižničarka, čiji je profesionalni život očito potpuno okružen knjigama, u svome je prvijencu posegnula za temom zbog koje bi se moglo očekivati da će odjeknuti mnogo glasnije no što se do sada dogodilo.
Njezin je roman, naime, vjerojatno prvi hrvatski roman čiji zaplet počiva na temi incesta, do sada rubno dodirnutoj u domaćih autora, obično kao jedan od motiva utopljen u širi kontekst. I premda bismo očekivali, kad tako nešto kažemo, da je pred nama mučan, traumatičan i provokativan tekst kroz koji ćemo se probijati prisiljeni da zauzmemo stranu i suosjećamo (ili ne) s likovima, u praksi ovog romana dogodilo se posve suprotno i upravo u tome je njegova najveća prednost.
Kao prvo, Božica Dragaš je doista dobra pripovjedačica kod koje čitava priča teče ležerno, zaokruženo, bez loše izvedenih šavova, pa imamo posla s rijetko sređenim debitantskim romanom. Kao drugo, i vjerojatno najvažnije, autorica izbjegava klišej u kojem pojam incesta povezujemo uz traumatičnu priču s elementima pedofilije i obiteljskog nasilja i za temu izabire tzv. konsenzualni incest, zasnovan na dobrovoljnom odnosu dvoje odraslih ljudi, u konkretnom slučaju sestrične i bratića.
Trenutak u kojem upoznajemo Tinku i Borisa onaj je kad se sve ionako već dogodilo, trenutak u kojem nakon jedanaest godina njihove tajne veze Tinka želi van iz toga začaranog kruga jer, bez obzira na količinu emocija i tjelesne privlačnosti, više ne može izdržati pritisak izoliranosti, tajne i straha od njena otkrivanja, pa odluči iskoristiti priliku koju joj pruža “noć plavog mjeseca”i jedna Borisova rečenica koja će joj odškrinuti izlazna vrata – njihova će veza biti gotova ako se ne vide i ne čuju puna tri mjeseca. I tu, zapravo, započinje Tinkina priča na kojoj se bazira ovaj roman.
Priča jedne knjižničarke koja nastoji promijeniti svoj život – potražiti novi posao, upoznati nove ljude i prekinuti vezu za koju u tako postavljenom zapletu i jest i nije važno što je incestuozna jer podsjeća na bilo koju ljubavnu vezu koja u jednom trenutku počinje gušiti osobnu slobodu, zbog čega se vrijedi potruditi da se iz nje iskobelja. Taj korak nikome, pa ni Tinki nije lak, no pripovjedačica od njega ne gradi tragediju, već jednostavnu životnu priču, uvjerljivu i povremeno čak vrlo duhovitu, potpomognutu dobro postavljenim sporednim likovima koji se pojavljuju u Tinkinom životu i odlično inkorporiranim dionicama koje se tiču knjižničarskog posla, što je jednako važna, na trenutke čak i noseća dimenzija ovog romana. Hoću reći, knjižničarski posao često povezujemo s nečim prašnjavim i pomalo dosadnjikavim, no Dragaš će otkriti male tajne i duhovite “štiklece” iz knjižničarskog života, nakon kojih ćete posve drugim očima promatrati taj milje.
Traumatski dio svoje priče Tinka “ispucava” pišući studiju o incestu (što je možda i najnedorađeniji dio romana, premda je tako vrlo inteligentno pronađen formalni način da se početni motiv pretvori u vezivni motiv čitavog romana), psihološki vježbama kojima nadvladava povremene napade panike, a socijalni pomakom prema novim poznanstvima i interakciji s drugima. To što će joj u život iznenada ući do tada nepoznati sin njezina pokojnog očuha, opet neke vrste “brat”, samo je indikator onoga što nazivamo ironijom sudbine.
Borisova strana priče u svemu tome ostaje pomalo zanemarena, no kako smo o njemu ionako dobili dojam da je mnogo opušteniji u njihovoj situaciji jasno je da je u literarnom smislu i manje interesantan i da je “Između koljena” u međuvremenu prerastao u roman o ženskoj strani priče. Tinkino oslobađanje, za koje zdušno navijamo i to ne samo iz razloga što je njihov odnos incestuozan, istovremeno je i oslobađanje od nekih epizoda iz prošlosti, obiteljskih tragedija, čudnog odnosa s majkom i neslaganja s vrlo formalističkim pravilima knjižničarske struke koje Tinka jednostavno ne želi razumjeti. Jer ona je zanimljiva upravo po svome slobodnjačkom duhu koji ju je na kraju krajeva, paradoksalno, doveo i u vezu s Borisom i do trenutka kad želi iz nje pobjeći. Tinka voli Borgesa i jogu, odluke donosi kad vani pada snijeg i zapravo je strašno simpatična u svojim životnim potezima, čak i kad su oni čudni ili pogrešni.
Upravo zbog tako punokrvnog lika “Između koljena” je roman na koji vrijedi obratiti pažnju i potrošiti čitateljsko vrijeme, čak i ako posve zanemarimo temu koja mu je polazište, jer ona je samo dodatni bonus, a ne obrnuto.