Dorta Jagić dobitnica je ugledne nagrade The European Poet of Freedom koju dodjeljuje grad Gdanjsk, a nagrada, koja sa sobom nosi i novčani iznos od 25 tisuća eura, pripala joj je za zbirku poezije “Kauč na trgu” objavljenu u biblioteci Poezija HDP-a.
Četiri dana
Kako su Festival i sama dodjela izgledali?
- Kao i cijela Poljska, Gdanjsk je grad koji je duboko svjestan društvene težine poezije, a to se jasno vidjelo u svakom, pa i najmanjem djeličku programa. Festival je bio nakrcan delikatesnim sadržajima koji se nisu ni na tren udaljavali od poezije. Četiri dana su se gledali tematski filmovi, slušali pjesnici i koncerti nadahnuti pjesništvom te vodile dinamične panel diskusije o slobodi i pjesništvu gdje smo svjedočili zanosnim akrobacijama velikih umova Poljske. Dodjela je doduše imala auru eurovizijskoga spektakla za mase pred televizorom, no ipak u suptilnijoj košuljici. Ipak, bez imalo otrova blještave dosade ili estradnoga kiča. Užitak!
Koliko postojanje takvog festivala demantira uobičajene fraze o marginaliziranosti poezije?
- Poezija je kraljevski izraz i nije tolika rijetkost da se to široko prepoznaje. Moji su kolege doživjeli čitanja pred punim stadionima.
Nije svugdje na ovom ludom svijetu poezija marginalizirana, a ti su fantastični Poljaci na moje oči dokazali nešto jednostavno, da je na svim ljudskim bićima odgovornost, a ne na nekoj višoj sili ili prirodno pametnoj publici, kako će tretirati takve neupitne vrijednosti kao što je pjesničko izražavanje.
Raznolikost medija
Koliko vam je važno što je nagrađena upravo zbirka “Kauč na trgu” i koliko su u pravu oni koji tvrde da je ta zbirka bila zaokret u vašem pjesničkom radu?
- Svakako je zaokret jer u ovoj zbirci znatno tanjim izraz, očistila sam ga od štukatura i pozlate, zapravo nastojala sam ukrotiti ponekad prejak nagon za metaforama kao sredstvom pjesničke istine da bih bila jasnija. U ovoj se zbirci, između ostalih pitanja, gotovo opsesivno bavim temom zatvorenosti i slobode, hrabrosti. Čini mi se da je dominantna atmosfera našega vremena i svijeta zazidana, klaustrofobična. Odatle poziv da se prezagrijani kauč donese na trg, na mjesto najjačeg krvotoka, gdje su ljudi.
Pišete poeziju, prozu, prevodite, bavite se kazalištem... Koliko bavljenje umjetnošću u različitim medijima utječe jedno na drugo?
- Mnogi misle, ponekad s pravom, da je ta raznolikost medija znak površnosti u pristupu talentu i životne neodlučnosti. Kako je rekao jedan moj prijatelj, lijepo je biti švicaraski nožić, multipraktik, ali to može imati gadnih mana u ozbiljnijim životnim situacijama. No ja se ne bih posve složila, iz iskustva sam izvukla radosnu istinu da tu nema istinskih sudara. Poseban je izazov spojiti dobro kazalište i dobru poeziju, jer rezultat stapanja bude ili bolno savršen ili čista patetična propast.
Ali takvi su mi izazovi osobito zamamni, ali ne samo zbog izvedbenih rizika, već i teškoće utjelovljenja nečega što gotovo da nema tijela, poezije. Onoj poeziji koja želi imati scensko tijelo to dovršenje treba omogućiti, kao što je to slučaj sa briljantnom "Antologijom Spoon Rivera" američkoga pjesnika E. A. Mastersa.
Domaći pjesnički favoriti
Osim Ane Brnardić čijoj se novoj knjizi radujem, godinama me odušeljava poezija Gordane Benić, Miroslava Kirina i Sonje Manojlović. Osim njih, ima nekih dragih imena koja mi sad ne padaju na um. No ne želim razvodniti izbor, pa ću još samo dodati da je mladi kraljević našega pjesništva svakako Marko Pogačar.