VELIKI INTERVJU

EKSKLUZIVNO: PROSLAVLJENI KNJIŽEVNIK HANIF KUREISHI ZA JUTARNJI 'Ne želim živjeti u zemlji koju vodi bog. Radije bih Corbyna...'

Milomir Kovačević Strašni

Proslavljeni britanski književnik pakistanskog podrijetla ekskluzivno za Magazin govori o vlastitom stvaralaštvu, obitelji, odrastanju, životnim odabirima, odnosima zapada sa islamom i Velikoj Britaniji nakon Brexita

Ovaj je razgovor nastao za susreta na zagrebačkom aerodromu, koji se, doduše, nije zbio slučajno, nego ljubaznim posredovanjem sarajevske izdavačke kuće Buybook koja stoji iza festivala Bookstan, lani pokrenuta, a već profilirana i u regiji prepoznatljiva književnog događanja. Hanif Kureishi bio je ovih dana glavni gost na Bookstanu pa je u utorak, presjedajući u Zagrebu, na putu iz Londona u Sarajevo, govorio za Jutarnji list. Našli smo se na, u tom trenutku, slučaj je htio, gotovo avetinjski praznom dijelu aerodroma, u jednom od kafića.

Pružam mu hrvatsko, netom tiskano izdanje “Posljednje riječi” (prijevod Borivoj Radaković, VBZ), romana što je u originalu objavljen 2014. “Sviđa mi se naslovnica, ali je, zapravo, ne razumijem”, vrti glavom. “Vi živite u Hrvatskoj? Onda, bit će, znate ovdašnji način gledanja na stvari… Pa, objasnite mi odakle takva naslovnica!?”, ako se na sekundu možda i doimao ozbiljno, zapravo će sasvim nehajno Kureishi. Nekoliko sati kasnije u Sarajevu je, s bitno više interesa, zadovoljan onim što vidi, u ruci držao bosansko, ujedno prvo printano izdanje njegove zadnje knjige, novele “Nigdje” (prijevod Ksenija Žlof, Buybook), koja je dosad objavljena samo u američkom časopisu Zoetrope.

Jedan od najzanimljivijih britanskih autora, sin pakistanskog useljenika koji je među prvima u tamošnjoj literaturi progovorio o pitanjima rase, karijeru je počeo kao pisac pornografije, no ubrzo piše scenarij za Oscara nominiranu “Moju lijepu praonicu”, slijedi više uspješnih drama, već prvi roman učinio ga je bitnim perom britanske literature. U “Buddhi iz predgrađa” crnomanjast lik, iz londonskog predgrađa, na prvoj stranici ravno u glavu kaže: “Zovem se Karim Amir i Englez sam rodom i odgojem, gotovo. Počesto me smatraju jednom neobičnom vrstom Engleza...” Bilo je to za neke Britance djelomice i nelagodno štivo koje im je pomoglo u vlastitoj evoluciji prihvaćanja različitosti.

Hanif Kureishi i Karmela Devčić

 

Prije nego što smo zapravo i krenuli razgovarati, na novom Franji Tuđmanu, u neposrednu nam blizinu sjeda grupica glasnih, mladih ljudi. Molim Kureishija da se pomakne, tek koji metar, ne bi li iPhone zabilježio “čišću” snimku razgovora, dvojeći hoću li ga jasno čuti u tom nadglasavanju s putnicima sa susjednog stola. Nerado pristaje. “Bude li loša snimka, što se mene tiče, slobodno izmislite cijeli razgovor. Možete mirno napisati što god želite!”, tonom će koji daje naslutiti da točno tako i misli.

Često ciničan, Kureishi nije od ljudi koji se žele dopasti, tek ostati u granicama građanske pristojnosti.

Na razgovor samo djelomice koncentriran, ostavlja dojam čovjeka koji sugovorniku može ishitreno reći svašta, ali i koji je spreman svašta čuti od druge strane. Ponešto podsjeća na Mamoona Azama, velikog pisca nelaka karaktera, lika o kojem govori u romanu “Posljednja riječ” i koji je, bit će, djelomice njegov alter ego. Gledam ga i razmišljam kako bi bilo pisati Kureishijevu biografiju, na način kako se mladi pisac imena Harry Johnson u “Posljednoj riječi” laća pisati biografiju ostarjela Mamoona, slavnog književnika indijskog podrijetla, koji umnogome pak podsjeća na V. S. Naipaula.

I jasno mi je da Kureishiju do intervjua nije, kao i da će ga, za nadati mi se, odraditi, jer je obećao. Nešto bi pojeo... Ustaje i, za minutu, vegetarijanac Kureishi vraća se sa sendvičem od kulena, naivno me pitajući što li je to, čita s prozirna celofana, “kulen”. “Delikatesa, ali - kobasica”, sažimam glasom u kojem je i ono neizgovoreno: “Pa, zar ne vidite?”. Zadovoljava se sendvičem od sira i poseže za gutljajem mojeg soka. Ignoriram tu gestu, jer ne doima se rastresen, tek nehajan; nije mu do ponovnog ustajanja, konobara odavno nismo vidjeli, a nečim valja utažiti žeđ, makar to bilo i tuđe, napola konzumirano piće.

S nama je za razgovora bio i Carlo, jedan od trojice piščevih sinova, jedan od blizanaca kojima su bile dvije godine kad je otac Hanif otišao iz kuće i iz braka, o čemu je koncem 1980-ih napisao moćnu “Intimu”.

Milomir Kovačević Strašni

Kureishi sa sinom Carlom

 

“S tom sam si knjigom priskrbio imidž zločesta čovjeka. Ali, to nije moja stvar. Ni danas ne razumijem što je mnoge u tom romanu toliko razbjesilo. Ovo vam ne govorim cinično. Naprosto sam vrlo iskreno napisao kako je to biti s nekim s kim više ne želiš biti i kako je to otići iz lošeg braka. Pisao sam o tome koliko je to teško. Ta knjiga je autobiografska po emocijama koje su unutra, ali sama priča, onako kako je ispričana, ipak nije moja. Razlikuje se. To nije moja priča i priča Carlove majke.”

Što je bivša supruga rekla o knjizi?

- Nikada o tome nismo razgovarali. Prošlo je sad i više od dvadeset godina. Nemam pojma što misli. Ali evo, pitajte Carla što on misli...

Carlo (diže pogled s laptopa pa nešto glasnije, smješten za drugi kraj stola, odgovori):

“Nije mi dopušteno čitati taj roman, preosoban je i mama je sugerirala da ga ne čitam ako ne želim da mi pokvari mišljenje o ocu. Zato ga nikad i ne namjeravam pročitati”.

Puno je u vašem opusu seksualnosti. Rasli ste 1960-ih, u vrijeme seksualne revolucije, pred vašim se očima, pogotovo tad tamo, u Londonu, mijenjala paradigma. Kako ste to doživjeli?

- Percepcija seksualnosti i način njezina izražavanja za mojeg života su se dramatično mijenjali. Rođen sam 1950-ih, prije seksualne revolucije. 1963. odjednom, gotovo preko noći, svi su počeli govoriti o seksu, kao da smo ga tek tad postali svjesni.

Mene je odrastanje ‘zakačilo’ baš tih godina, gledao sam kako se seksualnost mijenja, sazrijevao skupa s tim društvom. Kad su konačno krenuli pričati o seksu, vremenom su se mijenjali načini na koje su pričali o toj temi, načini na koje razmišljamo o seksu, način na koji razmišljamo o vlastitom tijelu. Feminizam, kasnije i neoliberalizam, donijeli su seksualnosti velike promjene. Puno sam razmišljao o tome, važno je, i sve me to silno zanimalo.

U doba seksualne revolucije vas je tresao pubertet. Mora da je bilo zanimljivo formirati se u tom okruženju, dolazeći iz obitelji, dijelom emigrantske, pakistanske, u kojoj ste vi stasali.

- Ja sam zapravo krenuo iz perioda prohibicije, kad nismo smjeli govoriti o seksu, nismo nikad vidjeli golog čovjeka. Tuđa golotinja tad nam je, čak i na razini ideje, bila potpuno strana. Naravno, nisam ni vlastite roditelje vidio gole, doduše nije ni da sam takvo što ikada htio. Bi li ti želio vidjeti mene golog? (okreće se Carlu)

Carlo: “Ne.” (Kratko odvrati a da ga i ne pogleda, tipkajući na laptopu.)

- Pa ni ja nikad nisam ni pomislio da bih vidio moje roditelje nage. …. Nebitno. No, ono što hoću reći: onda se dogodila ta velika promjena, bum, prasak, revolucija u seksualnosti 1960-ih. Bilo je to fenomenalno. Zato sam tako puno pisao o tome. Morao sam.

Vrlo brzo ste iz faze seksualne prohibicije došli do faze, reklo bi se, neoliberalne seksualnosti.

- Točno, odjednom je postao moguć, čak poželjan, usputni seks koji ni na koji način kasnije ne obvezuje te slučajne partnere, ljudi su počeli otvoreno upražnjavati seks bez emocija, seks poput stroja. To je meni horor. Tako smo zapravo otišli od jednog horora, što je bila zabrana i samog spominjanja seksa u javnom prostoru, u drugu krajnost, drugi horor koji možete nazvati psihotičnim seksom, u kojem je sve otvoreno. Seks u kojem možete napraviti sve svakome u svakom trenutku, pri kojem ništa nije bitno i gdje ništa ne šokira, ali u kojem nema intimnosti.

Mogu li knjige, kako vi to dajete naslutiti pišući “Dok mu osluškujem srce”, roman o neobjavljenom romanu vašeg oca, mogu li knjige zaliječiti, ako već ne i izliječiti samoću, tjeskobu osamljenosti, “tešku realnost stvarnih drugih ljudi”, onih koji nas okružuju?

- Kao mlad čovjek, izoliran u londonskom predgrađu, puno sam čitao, uglavnom američke knjige, i puno sam slušao američke bendove. Bilo je to vrijeme Vijetnama, Angele Davis, Crnih pantera… Ja, usamljeni dečko miješane rase, osjećao sam se povezanim s ostatkom svijeta preko magazina poput Rolling Stonea, Boba Dylana, Jimija Hendrixa, više nisam bio sam samcat, zaboravljen i zamrznut u tom svojem predgrađu. Dakle, knjiga može funkcionirati i kao lijek na usamljenost. Meni su knjige pomogle izaći van iz te samoće, našao sam se u svijetu ljudi s kojima sam imao puno zajedničkog.

Je li moguće biti dobar pisac, a biti jedan od onih ljudi kojima nije dana sposobnost dobra pamćenja, jedan od onih koji ne pamti vlastito djetinjstvo ni u tragovima, zaboravi i lanjsko ljetovanje, ne sjeća se zbog čega mu se raspalo dugogodišnje prijateljstvo… Može li čovjek lišen dobrog dijela emotivne i faktografske osobne povijesti biti u stanju pisati upečatljivo, autentično?

- Piscu nužno ne treba dobro pamćenje, tek imaginacija. Pisanje je misterij, to je kreacija, sjedneš i napišeš rečenicu. Ako imaš sreće, napišeš i drugu rečenicu. I još jednu… i polako će se cijela stvar razviti. Ako imaš sreće, kao pisac i ne znaš zašto to pišeš, odakle ti to, to je zapravo prilično misteriozno i rekao bih da je to proces koji je polusvjestan. Naravno da se oslanjaš i na racionalni dio, na svoju sposobnost da ispričaš priču. Ono što je bitno za pisanje nije proces kad sjediš i pišeš, već ono što ide u tvojoj glavi… a to ide cijelo vrijeme, stalno vrtiš, gdje god bio, neke slike, ideje, pomalo tjeskoban tjeraš tu priču dalje i zato je pisanje više nego full time job.

Cijeli život hvatam vlastite misli, radim bilješke, imam na stotine tih notesa. Evo, maloprije mi je u avionu nešto palo na pamet, ali nije mi se dalo ustajati, tražiti ruksak, izvlačiti olovku, notes… i više nemam pojma o čemu je bila riječ.

U puno ste svojih romana dijelom ispričali i krhotine priča vlastite obitelji. Vaši većinom, blago rečeno, nisu bili sretni zbog toga. Jeste li, retroaktivno, požalili?

- Ma kakvi. Što god da sam pisao, pisao sam svjesno, slobodne volje. I ne žalim. Pišući koristim karaktere, ‘dijelove’ ljudi koje poznajem, ‘pokradem’ ih ponekad, ali im dodam i nove slojeve pa to ionako više nisu oni.

Znam da je otac bio jako ponosan na mene. Kad sam poslije njegove smrti išao sortirati njegove stvari, našao sam da je izrezivao sve kritike o mojim dramama, scenarijima, romanima.

Moja sestra je imala teških trenutaka s nekima od mojih knjiga, ali - nije me to briga. Sad više ni nju nije briga.

(Opet pogleda Carla.) I on, konačno, piše i o meni. Piše scenarij za TV seriju, glavni lik je otac ponešto teška karaktera.

Što bi to Carlo trebao napisati o vama a da vas to pogodi?

- … da sam se pretvorio u ishlapjela starca.

Vaš pakistanski otac, Rafiushan, doseljenik u London, što vam je važno poručio odgajajući vas?

- Prenio mi je ideju da bih ja mogao postati piscem. U to doba nije bilo obojenih pisaca, ljudi poput mene nisu bili pisci, pisci su, gotovo se podrazumijevalo, bili - bijeli. Nije bilo ni pisaca miješane rase. Ohrabriti mene, dijete iz rasno miješana braka, da idem u tom pravcu bila je jako velika stvar. U to doba nitko u Velikoj Britaniji, a možda ni u Europi, nije još bio napisao knjigu o prvoj generaciji imigranata, barem na britanskom tržištu takvo što nije postojalo.

Deseci, stotine tisuća tih ljudi došlo je u Britaniju, baš poput mojeg oca. Svi ti Pakistanci, Indijci, useljenici iz područja Kariba, zatim Afrika… stigli su u Europu raditi. A nitko nije bio ispričao njihovu priču. Ja sam čekao pročitati tu knjigu. Na kraju sam je morao sam napisati. Tako je nastao ‘Buddha iz predgrađa’.

Od oca sam, sigurno, naslijedio tu ljubav za pričanje priča, za knjige općenito. Kako djeci ili drugima prenosimo bitne stvari? Primjerom, svjedočeći to svojim životom, strašću, energijom, entuzijazmom s kojim nešto činimo.

Otac koji je puno pisao, maštao postati piscem, a nikad mu ništa nisu objavili, djelomice je, moguće, satisfakciju imao kroz vaš uspjeh u književnom svijetu. Sad vi imate tri sina…

... od kojih su dvojica pisci, rade scenarije za televiziju. I moj stric je bio pisac, tetka je pisala poeziju. Valjda sam i ja blizancima, Carlu i Sachinu, prenio dio strasti za pisanje. Nije to ništa neobično, recimo da ste violinistica u orkestru, nije mala šansa da će vam dijete završiti na muzičkoj akademiji, možda svirati violončelo ili flautu.

Priželjkivali ste da sinovi budu pisci?

- Mogu ja sto puta željeti da budu pisci i usmjeriti ih ka tome, ali da nemaju talenta, ne bi ništa od toga bilo. A mislim da imaju talent. Carlo, jesam li te ja gurao u to?

Carlo: “Ma nisi, počeli smo pisati zato što nismo imali ništa drugo raditi. Obojica smo završili studij filozofije i onda se našli bez posla. Malo smo konobarili... i desilo se da smo počeli pisati.”

A majka, Engleskinja Audrey, Hanife, što vam je bitno ona ostavila?

- Bila je vrlo povučena, gotovo distancirana. Nije previše sudjelovala u svijetu i životu oko sebe. Još je živa, no živi izolirano. I ona je umjetnica, ili je bila prije nego što je poludjela. Prije nego što se sasvim povukla iz svijeta. Više ne komunicira s ljudima.

Ima psihičkih problema. Odustala je... Ali, eto, ja sam rastao u obitelji gdje mi je bilo preneseno da biti umjetnik znači voditi dobar život, da je to dobar izbor.

Kažete da pisac svakih desetak godina mora ponovno kreirati sama sebe, mijenja se i on i život oko njega pa onda i ono o čemu piše. Tko je Kureishi danas?

- Hanif Kureishi ima novu djevojku, Talijanku s kojom živi. Pišem već 40 godina, dovoljno sam napisao. Trenutno radim na TV seriji sa sinom, to mi je novo iskustvo i veseli me. Danas puno manje pišem. Ljenčarim, gledam televiziju.

Koliko se odnos prema rasi, ali i useljenicima općenito, promijenio od vremena kad je vaš otac iz Bombaija stigao u Englesku?

- Moj je otac došao u ranom, postkolonijalnom razdoblju. U to su doba bijelci, Englezi, još imali kolonijalni, imperijalni mentalitet. Nas su gledali kao zaostale urođenike, inferiorne, neuke, nije to bio ‘samo’ rasizam, to je bio imperijalni rasizam.

Oni su odrastali s tim za njih umirujućim uvjerenjem da su bolji. Iskreno su vjerovali u vlastitu superiornost.

Mislili su da pripadaju najboljoj, najjačoj naciji na svijetu, koja je malo prije toga pobijedila i fašizam. Bili su nacija zadovoljnih ljudi, a danas su Englezi nacija uplašenih ljudi. S jedne strane ih plaši terorizam, s druge egzistencijalne brige i mnogošto krajnje pojednostavljeno ili krivo svaljuju na leđa emigranata. Boje se za svoje poslove, za kredite, kuće… Emigranti su oni koji drže ovu zemlju, od običnih radnika do liječnika iz Ljubljane ili Varšave bez kojih više ne bi funkcionirao ni zdravstveni sustav.

Kako se Britanija promijenila u posljednih 13 mjeseci, od Brexita naovamo?

- Kad sam saznao rezultate referenduma, osjećao sam se kao da smo doživjeli nuklearni napad. Brexit nas je prilično traumatizirao. Mnogi ljudi se sad bude i bune protiv tih ideja za koje su neki gotovo bili zagrizli. Zemlja se polako pomiče ulijevo, nakon šoka Brexita.

Jedna od prvih posljedica tog šoka je bila, mislim, i ona agresija prvih dana prema strancima. Suluda pobuna protiv stranaca bez kojih ta zemlja ne bi bila ni sjena onoga što jest.

Mislim da se ljudi danas više okupljaju oko liberalnih i lijevih ideja. Uvjeren sam, da je referendum ponoviti, da bismo imali bitno različite rezultate.

Što mislite o Corbynu?

- Začuđen sam kako je odlično prošao na izborima. Svi mladi su mu dali glasove… Imam tri sina i zanima me što misle i kako razmišljaju mladi ljudi, zanima me kakva im je budućnost.

Carlo: “Svi su moji prijatelji glasovali za laburiste. I ja sam mu dao glas. Ojačao je jer je govorio o stvarima koje su bitne mladima, jasno i ne samo mladima. Govorio je o nacionalizaciji željeznica, vodovoda, o školarinama, 9000 funti je godina studija u Engleskoj, a torijevci su sasjekli stipendije.”

Kureishi: - Corbyn... koliko godina ima taj starac? 74 ili 75? I mladi ljudi ga stvarno vole! (mrmlja u bradu)

Carlo: “On govori bitne stvari”, energično će, ponešto preglasno, makar s druge strane stola.

Hanif: - Što je tebi politički bitno kao čovjeku koji ima 23 godine?

Carlo: “Obrazovanje, da školarine budu mizerne ili da se uopće ne plaćaju. Zdravstveno osiguranje”.

Svojevremeno je “Buddha iz predgrađa” u Pakistanu zabranjen, zbog obscenosti. Jesu li vas prevodili na urdu, mogu li se vaše knjige tamo kupiti?

- Ne objavljuju me u Pakistanu, ali na ulici možete nabaviti moje knjige. Fotokopije izdanja na engleskom, tako da nisu plaćena ni autorska prava. Nema prijevoda na urdu. U zemlji gdje je većina i dalje nepismena čita gornja klasa koja govori engleski.

Pakistan je meni ipak strana zemlja. Nisam musliman. Nisam religiozan. Ne volim religije općenito. I ne želim ni živjeti niti puno vremena provoditi u zemlji koja je vođena od strane boga. Radije bih imao na vlasti Corbyna nego boga.

ELIPSO

Izdvajamo