ZAGREB - Peti veljače, godine 62., gigantski potres zatresao je zemlju rimske provincije Campanije i u nekoliko sekundi ubio na tisuće stanovnika. Veliki dijelovi grada Pompeja srušili su se na ljude u njihovim krevetima. Pokušaje da ih se spasi prekinuo je požar.
Preživjeli su ostali bez ičega, samo u odjeći koje su imali na sebe, dok su njihove kuće pretvorene u prah. Reakcija Carstva bila je užas, nevjerica i ljutnja. Kako su Rimljani, najmoćniji, tehnološki najnapredniji narod, ljudi koji su gradili akvadukte, mogli biti izloženi ludim hirovima prirode.
Patnja i zbunjenost - nakon potresa u Japanu itekako nam dobro poznati - privukli su pažnju rimskog stoičkog filozofa Seneke. Napisao je niz eseja kako bi utješio svoje čitatelje no, tipično za Seneku, utjeha koju je ponudio, bila je škrta i mračna: “Vi kažete: Nisam mislio da bi se to moglo dogoditi. Mislite da postoji nešto što se neće dogoditi, kad znate da je moguće da se dogodi, kad vidite da se već dogodilo?”
Sve je u rukama Fortune
Seneka je pokušao ublažiti osjećaj nepravde kod svojih čitatelja podsjećajući ih, u proljeće 62 godine, da će prirodne katatastrofe, baš kao i one koje je prouzročio čovjek, uvijek biti karakteristika naših života. Bez obzira kako sofisticirani i sigurni mislimo da smo postali. Stoga u svim vremenima moramo očekivati neočekivano. Mir je tek interval između kaosa. Ništa nije sigurno, čak ni tlo na kojem stojimo.
Ukoliko ne živimo s rizikom gigantskih valova i platimo cijenu naše nevinosti, to je zato što se stvarnost sastoji od dvije okrutno suprostavljene karakteristike: kontinuitet i stabilnost koji traju kroz generacije te nečuvene kataklizme. Podijeljeni smo između ugodne pretpostavke da će sutra izgledati vrlo nalik onome kako izgleda danas i mogućnosti da ćemo se susresti s užasnim događajem nakon kojih više ništa neće biti isto .
Upravo zbog naše navike da zanemarimo potonji scenarij Seneka nas je molio da ne zaboravimo kako je naša sudbina zauvijek u rukama Božice Fortune. Ta Božica može dijeliti darove, a potom nas promatrati kako se gušimo ribljom kosti ili nestajemo s našim hotelima u plimnom valu.
Upravo zato što smo uglavnom povrijeđeni onim što ne očekujemo, moramo biti spremni na sve (“Ne postoji ništa što se Fortuna ne usudi”).
Moramo, pisao je Seneka, cijelo vrijeme imati na umu mogućnost najopskurnijih događaja. Nitko se ne bi smio upustiti u vožnju automobilom, spustiti niz stepenice ili oprostiti od prijatelja bez svijesti - za koju je Seneka priželjkivao da ne bude ni sablasna niti nepotrebno dramatična - o fatalnim mogućnostima.
Iluzije o našoj moći
Imajući na umu našu tehnološku srčanost, postalo je prirodno da o sebi razmišljamo kao o onima koji kontroliraju sudbinu. Čovjek više ne mora biti igračka slučajnih sila, a s primjenom razuma, svi naši problemi mogu biti riješeni. Ništa nije udaljenije od stoičkog pogleda.
Mi moramo, naglašavao je Seneka, proširiti svoju svijest na sve što u našim životima može poći krivo: “Ništa ne smije biti neočekivano. Naši umovi trebali bi krenuti ususret svim problemima i trebali bi razmišljati, ne o tome što će se dogoditi, nego što se može dogoditi. Što je čovjek? Barka koju i najmanji udar i trzaj mogu slomiti. Tijelo slabo i krhko.”
Nakon potresa u Calabriji, brojni su se zalagali za to da cijelo područje bude evakuirano i da se više ništa ne izgradi na zoni potresa. No, Seneka se nije slagao da postoji mjesto negdje na zemlji, u Liguriji ili možda u Calabriji, koje bi bilo u potpunosti sigurno, izvan dohvata Fortunine volje.
“Tko im jamči da će temelji na ovoj ili onoj zemljli biti čvršći? Uvjeti su isti na svim mjestima, a tamo gdje još nije bilo potresa zemlja se možda večeras otvori upravo tu gdje sada sigurno stojite. Kako znate da će uvjeti u budućnosti biti bolji na mjestima na kojima je Fortuna već iscrpila svoju snagu, na mjestima koja stoje na vlastitim ruševinama?”
Kako bismo se pokušali psihički pripremiti za katastrofu, Seneka nas poziva da svako jutro izvedemo neobičnu vježbu koju je on na latinskom zvao premeditacija i koja je uključivala ležanje u krevetu prije doručka i zamišljanje što bi taj dan moglo poći po zlu.
Ta vježba nije bila tek puka zabava, bila je osmišljena kako bi vas pripremila na mogućnost da će vam grad tu večer izgorjeti ili da će vam umrijeti dijete. “Živimo usred stvari koje su sve predodređene za umiranje”, glasi jedan primjer premeditacije. “Rođen si smrtan, rodio si smrtnika. Tako da moraš računati na sve i očekivati sve.”
Mudra izreka uz vijesti
Znači li stoicizam prihvaćanje svega što život stavlja pred vas? Ne, to jednostavno znači prepoznavanje vlastite ranjivosti, usprkos svim prednostima.
Seneka nas poziva da mislimo o sebi kao o psima zavezanima za bojna kola koja vozi nepouzdan vozač. Uzica je dovoljno dugačka da nam da nešto prostora za zanošenje, ali ne dovoljno dugačka da bismo lutali kamo god nam se dopada. Pas će se, naravno, nadati da može švrljati kako mu drago.
Ali, kao što ukazuje Senekina metafora, ako ne može, onda je za životinju bolje da poslušno slijedi kola, nego da ga ona vuku i zadave. Kao što je Seneka zabilježio: “Životinja, koja se bori protiv omče, zateže ju... nema tako tijesnog jarma koji životinju neće ozlijediti manje kada ga ona vuče, nego kada se bori protiv njega. Najbolji način ublažavanja silnog zla jest izdržati i prignuti se pred nužnošću.”.
Vratimo li se mudrosti stoičkih filozofa, možemo pronaći koristan put kako bismo primirili naša očekivanja i oslabili naš šok nad katastrofama i krvoprolićem.
Kada je, 65. godine, poludjeli car Neron naredio Seneki da se ubije, njegova žena i obitelj briznuli su u plač, ali Seneka je naučio slijediti bojna kola života s rezignacijom. Kada je smireno prislonio nož na svoje vene, primijetio je - u izreci koju bismo mudro trebali ponavljati kada čitamo vijesti u određena naročito tužna jutra - “Zašto plakati nad dijelovima života? On čitav priziva suze”.