Ja sam voajer. Kad pametan i meni zanimljiv čovjek počne tekst riječju “useljavam” i kad ja znam da će uslijediti hiljadu detalja tog vrhunaravnog procesa, ja naprosto...
Neki će u novoj knjizi Nenada Popovića “Dnevnik iz grada P.” prvo dešifrirati političke naslage, povijesne, svjetonazorske, a moj put je obrnut, i žao mi je što nema više detalja poput onih kako Nenad nedjeljom popodne odlazi u supermarket, ili kako njegova supruga Slađana Bukovac piše roman, ili kako on doživljava barunicu Lenbach: “Ta leži na kauču, pije u šlafroku, govori napola njemački...”
Nenad Popović, esejist, književni urednik i izdavač te prevoditelj, ima u Zagrebu, i Hrvatskoj - a što nego kultni status. Imao je uspone, padove, greške, sjajne trenutke, objavljivao je najbolje knjige u Zagrebu 90-ih, lansirao je u Europu veliko ime hrvatske književnosti, Miljenka Jergovića, javno je istupao, nervirao nacionaliste svih vrsta, i bilo je, zbilja, uzbuđenje otići Nenadu u Duriex da vam objasni što vas čeka na sajmu knjiga u Frankfurtu 1994. Ne kažem, bilo je u Zagrebu još nekoliko ljudi koji su to mogli. Ali.
Nenad Popović izdao je u Durieuxu oko 400 knjiga, prije toga bio je 15 godina urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske; napisao je tri knjige proze.
U Istri živite od 2002., a u Puli već pet... Što vam se u Puli najviše sviđa?
- U Puli se znatno bolje osjećam nego u Zagrebu. Za hrvatske metropolitanske kriteriona je na kraju svijeta, što je jako dobro, jer ne vidim ljude s tzv. scene, ne sjede s prekriženim nogama po kavanama... S prekriženim nogama sjede na Pulskom filmskom festivalu ili Sajmu knjiga. Tada vidim sve ljude od kojih sam pobjegao glavom bez obzira. Iz Zagreba.
Pula je bila, baš, izbor?
- Igra slučaja, dok je sama Pula jedan od najinteresantnijih gradova na Jadranu. Tamo su spomenici stari najmanje 2000 godina, u sasvim prirodnom stanju, hramovi, pa jedan od najluđih sistema utvrda u cijeloj Europi, koje je izgradila Austrougarska Monarhija, ima prekrasne secesije, ljudi su vrlo nekonfliktni, ne možete se posvađati niti na parkingu.
Lijepo... ali napisali ste knjigu o Puli, knjige teško nastaju iz takve idile.
- Pula je, ako mi dozvolite, najsjebaniji grad, uz Osijek. Prošla je nekoliko etničkih čišćenja i preuzimanja vlasti, s dopremom naroda koji tamo treba obitavati, a to je bilo 1918., 1921-22., 1947., 1991. Najviše ju je obilježila sudbina garnizonske kasabe JNA, pa je grad građevinski ostao potpuno zapušten, ljudi su između melankolije i rezignacije, i ja se tamo zbog toga jako dobro osjećam. A Pula je za hrvatske šminkerske kriterije nulti grad, dakle, bolje vam ne može biti.
A za šminkerske kriterije je...
- U novohrvatskim kulturnim okolnostima morate biti u Zagrebu, a što ste dalje rođeni od Zagreba, to više morate biti u Zagrebu, a kad idete nekamo u Hrvatskoj, idete u Split, ili Dubrovnik, na Hvar, Brač... Najtoplije preporučujem Dubrovnik. Da sam imao novca, otišao bih ravno u Dubrovnik. I točno znam stanove i kuće u kojima bih se rado nastanio.
U Dubrovniku je bolja klima nego u Zagrebu?
- Koliko ja znam, je... i to sad već jedno hiljadu godina, Dubrovnik je najkulturniji i najevropskiji grad u Hrvatskoj.
I najbogatiji.
- Sada. Ali je prije 15 godina bio najsiromašniji, jer je tamo bila opsada, i dugo se u Dubrovnik gotovo nije moglo. Tek se treba oporaviti. Sramota je da se mora oporavljati preko vlastitih leđa, a ne nacionalnim naporom. Zašto Dubrovnik nije grad pijeteta? Ljudi koji su tamo poginuli su manje važni?
Iz Zagreba ste pobjegli, kažete, “glavom bez obzira”. Zašto?
- Moja obitelj je u Zagrebu od 1840., iz jedne kuće kraj Iličkog trga. U tom gradu je 100.000 ljudi moralo izaći na ulice da se spasi jedan gradski radio i da ga ne kupi privatnik i ne tajkunizira. U tom gradu se šutke prešlo preko toga da je Vladi Gotovcu razbijena glava, od strane Tuđmanova Tjelesnog zdruga. Bio sam pokraj njega dok je s velikim bijelim verbantom stajao na špici, ispred hotela Dubrovnik, a nitko ga ne pozdravlja. Dakle, Zagreb više nije grad u kojem smo odrasli ja i moji roditelji. I ja sam otišao u Heinzelovu ulicu, službenica me upitala kamo se selim, ja sam rekao - u Poreč, ona je rekla - blago vama.
Da... ali vidi se da vas dugo nema. Prošlo je otad godina, pa smo istim smjerom došli do ukidanja imena Trgu maršala Tita, simboličke geste koja vraća naciju, ili njen dio, a to bi trebalo biti jednako važno, u stanje straha, šutnje i odluke - što dalje odavde! Poznajemo to, ponavljalo se više puta u povijesti grada i države.
- Odšarafljuju sada tablu na Trgu maršala Tita na kojem sam radio 15 godina, gledam neke ljude koji se tamo znoje, viču, urlaju, nadam se da ne pišaju u Meštrovićev zdenac, i što tu imate reći... Da vam iskreno kažem, fućka se meni za Josipa Broza, ali da se to baš odšarafljuje, to ne ide, da se baca u kante za smeće... Istodobno na tom trgu gledam, među stvarno čudnim ljudima koji marširaju za promjenu imena Trga, svog prijatelja Ivu Banca... i on tamo stoji... a istovremeno, neki kukavičluk, pa što onda ne zaurlaju, neka to bude Trg Ante Pavelića, što se srame...! Kada to žele, ali, kvragu, moraju ići u šoping u Austriju, imaju svi po tri pasoša, pa bi ih na granici, kad idu u Bosnu, strpali u prvu maricu, u Austriji uhapsili na prvoj benzinskoj... Na primjer, zašto se taj trg ne prozove Trg Siniše Glavaševića? On je bio čovjek kulture, priklan, ni kriv, ni dužan, pa evo... ali to se ne događa. Zašto, kad Bojan Glavašević, njegov sin, ulazi u Sabor, neki predsjednik Sabora poput Željka Reinera, ili netko poput Jandrokovića, ne ustane? On je dijete narodnog heroja, ratno siroče, on je stvarno To. U tom smislu sam uzrujan, jer ja se nisam prije 20 godina doselio u Zagreb, meni je ovo zavičaj. Ja sam u Puli gost!
Koliko vremena treba proći da se neki grad prežali, a drugi prigrli kao svoj?
- Nisam izgubio emocije prema nekim ljudima, oni se zovu Miki Kodžić, Rony Lopatny, Slavko Goldstein, on govori kajkavski kao i ja, istim jezikom govorim i s njegovim sinom Ivom, tu je profesor Smerdel. Nisu to više ni mladi ljudi, recimo, iznimno dobro se razumijem s Ivanom Ottom, makar se vidimo svakih pet godina...
Dobro, možda sam drugo pitala, ali - vaše prostorne enklave?
- Enklave koje su iz moje vizure preostale: potez od Stare Vlaške do Maksimirske i Dinamova stadiona, ulice poput Petrove, Martićeve, Šalate, dobrog dijela Peščenice, koje nisu uzurpirane načinom života novog stanovništva, i nekoliko uspona na Zelenjaku, tamo, naravno, već imate željezna vrata, kamere. Interesantna je enklava HNK, odnosno kafić HNK, pa Muzička škola, cijeli Medicinski fakultet u Zagrebu je jedna enklava, uz poznavanje kulturnog ponašanja tamo se možete i izliječiti, i tako... To je toliko lično...
To nas i zanima... ali, nakon deset godina izbivanja, kakav vam je Zagreb?
- Ono što je dao urediti gospodin Bandić, kojem je lobotomizirano lice, ili što je uređeno od 1991., to sad izgleda kao Dortmund. Bogovićeva, Cvjetni trg, odnosno Trg Petra Preradovića, čovjek ne može opisati na što to liči, Ilica do Frankopanske, nema rinzola, nema pločnika, nema knjižara...
Knjižare su... šteta riječi.
- Nego je to neka promenada, važna kavana se zove “Bulldog”, molim vas...! Pogledajte u kojoj mjeri je uništen Gradec. To je parkiralište crnih automobila, za sve grmoje iz cijele Hrvatske, tamo trava ne raste, postoji još jedan lokal... Markov trg je monstrouzno mjesto, gdje samo smeta Crkva sv. Marka. Ozbiljna devastacija urbanog života... onako kako ga ja zamišljam, a ja ga zamišljam više kao da je u Amsterdamu, ili Beču, a ne baš u Dortmundu.
U knjizi pišete o 2013. Nešto sasvim drugo od 2017. Godina 2013. je, i u vašoj knjizi, pospano nacionalistička, malograđanska, na jednom mjestu kažete “umorna od destrukcije”, ali...! Godine 2017. zube keze opasni dečki, a i crni starci bez ijednog zuba. Godinu i više ne zna se što bi se sa “Za dom spremni” u Jasenovcu. Sve otišlo kvragu.
- Ma... nije, Mirjana. Jer se točno vidi da se zna što se želi s Jasenovcem. Želi se ustaški memorijal, ali kako se ta ploča ne može nabiti točno na Bogdanovićev spomenik, onda se pravi ustaško etnoselo, i tko god je bio u Jasenovcu, ja češće, i u selu, to je kao Kumrovec, ali s ustaškom scenografijom. Isto tako, točno se zna što se želi s Trgom maršala Tita. Dakle, imate marš, sustavni pohod. I paralelne pohode za ubojice i za žrtve, to televizije donose mrtve-hladne. Gospođu izraelsku ambasadoricu se privede da gleda film o Jasenovcu u kojem, recimo, Židovi ubijaju Hrvate, po mogućnosti katolike. To što postoji nekoliko regija u Hrvatskoj koje u tome ne participiraju, potez od Opatije do Senja, s Krkom, Istra... to ništa ne znači. Zlatko Hasanbegović, počasni predsjednik bleiburškog voda, danas je jedna od najviđenijih osoba u državi. I tako dalje... do sramnog “posjeta” Mirjani Rakić. Da je toga samo malo više, garantiram vam da bi u Hrvatsku ušla američka vojska. Nacizam i fašizam vam jednostavno više nisu dozvoljeni.
Hrvatske vlasti rado toleriraju.
- Ne. Od strane hrvatskih vlasti se to čini. A hrvatski građani toleriraju. Zato sam sretan što živim, slučajno, u Puli.
Vi ste, rodom, iz Ilice 89.
- Iz kuće preko puta bivšeg kina Kozara. Drugi dio familije je iz Žumberka i Zaboka. Najdalji perimetri su u linijama autobusa ZET-a. Zagreb je epicentar u koji su se svi na kraju doselili.
Što su radili? Otac vam je bio liječnik.
- Stolari, pa onda ono što se zove “ebenist”, fini stolari koji rade preciozne drvene instrumente i namještaj s intarzijama, dakle obrtnici. Ovi u Zaboku, naravno, seljaci, što drugo, a s dolaskom u Zagreb jedan djed profesor na gimnaziji, predavao hrvatski i grčki... k’o svaka obitelj. Naravno da su bježali, i bili odvođeni, i završavali u inozemstvu, moji roditelji su kao gastarbajteri otišli iz Jugoslavije... Ali, kažem, kao svaka obitelj.
Godine 1991., kad ste osnovali Durieux, to je bilo jako riskantno. Očekivali ste da živite od toga?
- Da. Nitko nije mogao predvidjeti da će rat koji je izbio u Jugoslaviji trajati do 1999., kad su se povukle zadnje jugoslavenske, ili srpske, ili kako već, trupe s Kosova. Dakle, Durieuxova kalkulacija bila je potpuno pogrešna s obzirom na makrookolnosti. Tko je 1991. osnivao poduzeće, a imao u imaginaciji da će letjeti rakete po Vlaškoj ili biti demoliran Mostar, svaka mu čast. A najveće knjižare su oduvijek bile u Beogradu... Da će biti eutanazirana knjižarska mreža Mladosti? E, volio bih jednom čuti - kako se to dogodilo!
Sada vaša obitelj ima dva člana, imate i mačke, a supruga Slađana Bukovac prije nekoliko je mjeseci objavila zapažen roman “Stajska bolest”. Urednik i romanopisac - kako je to izgledalo?
- Stvarno je peh da čovjek cijeli život trpi u književnosti, pa se i oženi književnicom...
Ozbiljne literature.
- Bilo bi, dakako, puno probitačnije da piše komercijalnu literaturu, ali što je, tu je. Formiran je pisac, s formiranim ukusima i estetikama. A što se tiče “Stajske bolesti”, na početku češće, rekla bi mi - ajde mi pročitaj, napisala sam jedno poglavlje. Ali kako se roman može ocijeniti samo kad imate roman od prvog do zadnjeg slova, odbijao sam. Poglavlja, pasaži... to kod romana ništa ne znači, može ostaviti sasvim pogrešan dojam. Prestala me pitati... dok nije bilo gotovo, pročitao sam i olovkom joj nešto sugerirao. Je li popravila ili ne - ne znam.
Kako inače kao urednik radite na tekstu?
- U 80% slučajeva procijenio bih sviđa li mi se ili ne, i ako ne, rekao bih autoru da nije za moj ukus. Uostalom, ispravio bih manje stvari, ali svima smo u Durieuxu govorili - objavljujete pod svojim imenom, imate svoj naslov, a čitaocima je potpuno svejedno što piše dolje sitnim slovima. Smatrali smo da smo samo transmisija... nema urednika koji bi lošem tekstu mogao pomoći. Ako to urednik radi, onda su te knjige duplo gore.
Ali, Carveru je urednik Gordon Lish prepolovio priče i svjetska slava je došla samo tako.
- Naravno, postoje ti bogomdani urednici-književnici kakvih u jednom stoljeću ima tri, npr. kod Gallimarda je urednik bio Albert Camus, pa je nekako ispadalo da im je dosta dobro išlo. U nekad vodećoj njemačkoj izdavačkoj kući Suhrkamp urednik je bio Uwe Johnson, ujedno jedan od najboljih njemačkih pisaca... On je, npr., Maxu Frischu, koji je tada bio velika zvijezda, iz jednog kupusa fantastično napravio “Dnevnici 1969-71.” Fisch je poslije pričao da je sam pao u nesvijest kako je to bilo dobro. Ni slikaru se ne može pomoći s malo plave boje. Osobno sam uvijek bio antiurednik svih tih knjiga.
Slađana je mlađa od vas 21 godinu... Koje su vam “najzajedničkije” stvari?
- Najzajedničkije su nam teme oko književnog ukusa, to su najsadržajniji dijelovi naše veze, kad se konačno posvadimo, posvadimo se oko neke knjige.
Postoji generacijski ključ?
- Da, užasan. Za razliku od mene, Slađana ima visoku sentimentalnost prema pripadnicima svoje generacije, koji pišu. I doslovno je radosna ako nekome iz njene generacije uspije knjiga. A ako ne uspije, jako dobrohotno i uviđavno govori o tome. Ja sam drugačiji, mogu za svoje generacijski bliske prijatelje govoriti “A kako može...!”, “Pa te banalnosti...!”.
Za koga biste, zadnjih godina, rekli upravo obrnuto?
- Beskonačno, za deset kopalja, iz prozne produkcije izdiže se knjiga Ivice Đikića “Beara”. Govorim to bez sentimentalnosti, jer ja sam čitač. Kad čitam, nisam ničiji prijatelj. Ne mogu lagati sebi.
Preporučimo još hrvatskim građanima i publicistiku, onako baš za ovo ljeto, crno i lagano...
- Preporučujem knjigu “Država i njeno kazalište” Snježane Banović, objavljenu prije nekoliko godina. Monumentalno djelo, vrhunski istraženo, odlično napisano, otvorilo je, i ujedno zatvorilo, čitavo naše poglavlje, debate, razgovore, o tragičnom razdoblju hrvatske povijesti koje se zove NDH.