Da i u Danskoj, zemlji gdje je socijalna osjetljivost, barem kroz raspodjelu novca i izdašna socijalna davanja preko javnog budžeta, snažna, na europskoj adresi koja ima jednu od najjačih socijalnih država na svijetu, ima puno nezadovoljnih koji drže da im iz zajedničke blagajne pripada više no što im dospijeva na račun, na satiričan način u romanu apsurda opisuje danski autor Kristian Bang Foss.
Njegov “Smrt vozi Audi” nedavno je u prijevodu Dore Maček i Miše Grundlera objavio Ljevak, a pisac će roman predstaviti u Zagrebu u utorak, 7. veljače, u sklopu programa književnog festivala Europea u Dvorištu.
Socijalna država
Na dansku je socijalnu državu, govori Bang Foss za Jutarnji list, drugačije počeo gledati nakon što je neko vrijeme proveo u inozemstvu, shvativši kako je biti građanin zemalja koje je progutao neokapitalizam, gdje država gotovo da i ne nudi potpore za socijalno ugrožene. Pola je godine, priča, proveo u Južnoj Americi, nekoliko mjeseci u SAD-u, gdje bolest često znači i ulazak u siromaštvo, jer mnogi žive bez zdravstvenog osiguranja...
“Dobro je, primjerice, da svatko kod nas može dobiti besplatno obrazovanje. No, globalizacija pritišće i dansku socijalnu državu, i nisam siguran koliko će dugo ostati ovakvom kakva jest. Ono što pak ne volim kod tog našeg socijalnog sistema jest mentalitet koji potiče kod građana, s jedne strane mnogi imaju osjećaj da imaju pravo dobivati neki novac, a s druge im strane manjka inicijativa da sami nešto naprave. Tako ljudi postanu razmaženi, a nedostaje im i osjećaj zahvalnosti.”
Glavni lik romana
Asger, glavni lik romana, ostaje bez posla u reklamnoj agenciji te nakon godine dana u kojoj tone u samosažaljenje, depresiju i dugove prihvaća biti njegovatelj invalida Waldemara u ružnom predgrađu Kopenhagena u kojem žive većinom doseljenici i ljudi na socijalnim marginama, gdje najviše što se u životu može postići, zaključuje, jest mjesečna dotacija iz socijalnog fonda. Općina je najveći zlikovac i najveća potpora, mnogima jedini izvor prihoda koji u konačnici ipak doživljavaju kao - neprijatelja koji nikad ne daje dovoljno. I dok se Asger privikava na vizure grada kakve do tad nije gledao i na lica kakva je do tad rijetko sretao, Waldemar sanja domoći se Maroka jer vjeruje da bi ga tamošnji iscjelitelj, Mekki Torabi, mogao ozdraviti. “Nemam prijatelja, nemam djevojku i moja obitelj ne voli sa mnom provoditi vrijeme. Svojim roditeljima sam bio zanimljiv samo dok su me mogli iskoristiti da od općine dobiju novac”, kaže Waldemar kojem država plaća asistenta koji s njim većinu vremena zapravo ne radi - ništa.
Živjeti od pisanja
Bang Foss procjenjuje da će Danci, osjete li da im se izvana nameće rezanje socijalnih davanja, snažno ustati u obranu socijalne države. “Danci bi tad vjerojatno smatrali da je neophodno izolirati se. Konačno, to je tendencija i u široj Europi. A taj osjećaj da trebaš dodatno ojačati vlastite granice ne bi li se zaštitio od globalizacije, izbjegličke krize i ostalog, kao da je još jači u zemljama koje imaju jaku socijalnu državu. Barem se meni tako čini. Socijalna država je i ionako sve slabija, napravljene su i ovdje već neke reforme u pravcu njezina ograničavanja. No svatko se bori da zadrži svoje privilegije, a oni koji imaju najviše, najviše se i bore da to zadrže.”
Bang Foss nekad je studirao matematiku i fiziku, diplomirao je na danskoj Akademiji za pisanje, danas zadovoljno kaže da od pisanja i živi. “Inspiraciju za pisanje sam oduvijek pronalazio u raznim poslovima koje sam radio dok nisam uspio doći do toga da mogu živjeti samo od pisanja. Bio sam poštar, radio u McDonald’su, u skladištu odjeće, na blagajni kazališta... I sam sam nekad radio i kao njegovatelj jednog invalida, prije no što sam napisao ovaj roman. Ono što sam iz tog mog iskustva upotrijebio za knjigu jest taj osjećaj očaja i beznađa koji je bio opipljiv u predgrađu gdje sam radio i to da je čovjek htio ići na putovanje koje se nikad nije dogodilo jer se posvađao s državom oko novca za put. Dok sam pisao ovaj roman, on je preminuo.”