ZAGREB - Novinar i pisac Ante Tomić, rođen 1970. u Splitu, prvu zbirku priča “Zaboravio sam gdje sam parkirao” objavio je 1997. godine. Uslijedili su romani “Što je muškarac bez brkova” 2000., “Ništa nas ne smije iznenaditi” 2003., “Ljubav, struja, voda & telefon” 2005., te nedavno objavljeni roman “Čudo u Poskokovoj Dragi”.
Svi Tomićevi romani bili su bestseleri, što je već postao i potonji, a po romanima “Što je muškarac bez brkova” i “Ništa nas ne smije iznenaditi” nastali su i filmovi u režiji Hrvoja Hribara i Rajka Grlića.
Novelu “Vegeta Blues” napisao je 2007. godine po narudžbi Podravke iz Koprivnice, a čitatelji Jutarnjeg dobit će je sutra na dar.
Kako je došlo do suradnje s Podravkom?
- Sve je počelo pozivom Davora Brukete iz dizajnerskog studija Bruketa & Žinić. Oni su godinama radili za Podravku, njihove godišnje poslovne izvještaje pakirali u prelijepe knjige i za to dobivali neke ozbiljne međunarodne dizajnerske nagrade. Kraj svih svojih mjesečarskih ideja, Bruketa je jedne godine u Podravkinoj knjizi, između nizova suhih brojki, poželio imati moj tekst, a ja sam mu, nakon kratkog razmišljanja, pristao napisati tridesetak veselih kartica o industrijskoj hrani i začinima s kojima sam odrastao. Drenislavu Žekiću, tada članu Podravkine Uprave, to se toliko svidjelo da je odlučio naručiti cijelu knjigu od mene.
Iskreno, isprva nisam bio siguran je li me to zanima, ali Dren je bio vrlo šarmantan i uvjerljiv. Upravo nekako tih dana, krajem ljeta 2006., našao sam se u Slavonskom Brodu, u gostima kod Vuka Miličića i njegove supruge Slave, u njihovu oronulom, gotovo ruševnom ljetnikovcu na rubu grada, koji je potkraj 19. stoljeća sagradio Vukov djed Vatroslav Brlić, a u kojoj je Vukova baka, Ivana Brlić Mažuranić, napisala gotovo sva svoja djela. U dvorištu ispod oraha proveo sam prekrasno popodne s dvoje neizmjerno dragih i duhovitih ljudi, zaljubio se i u njih i njihovu staru kuću i, koji mjesec poslije, sve ih stavio u priču.
‘Vegeta Blues’ je prije nostalgična, nego humoristična proza. Je li tema odredila ton?
- Sve je u priči krenulo od nostalgije. Ona je bila presudna, jer da nju nisam imao, ne bih prihvatio posao. Mislim, ja nisam marketinški profesionalac i nisam želio, a ne vjerujem ni da bih znao, napraviti istinsku reklamu. Da me ubiješ, ne bih mogao napisati ni retka o novoj Opel Astri, jer mi Opel Astra ništa ne znači.
Ali, prema Podravkinim juhama, gulašima, začinima i marmeladama imam nekakav čuvstveni odnos, riječ je o okusima koji su mi upisani u memoriju i koji mi dozivaju davno prošlu nevinost djetinjstva. Kad sam to shvatio, priča se gotovo sama od sebe počela slagati.
Ima li razlike u pisanju kad su rokovi nametnuti?
- Nema razlike, uvijek mi je jednako stalo.