Nije, naravno, rijetkost da je pisac ovisnik o jednoj temi, čak i ako je nobelovac poput Orhana Pamuka.
Stara je istina da tema bira pisca, a ne obrnuto, a Istanbul je za Orhana Pamuka očito neiscrpna tema. Nakon njegovih ranijih i veoma uspješnih knjiga kao što su “Istanbul” (2003) i “Muzej nevinosti” (2008) netko je mogao i pomisliti kako će u novoj knjizi malo predahnuti, ali evo i u “Čudnim mislima u mojoj glavi” Istanbul je u glavnoj ulozi.
Doseljenici iz provincije
Pamuk je, naravno, smislio nove likove i novu priču: u prvom planu ovdje su avanture Mevluda Karatasa (rođenog 1957.) i njegove šire obitelji. Mevlud i njegov otac Mustafa doselili su se u Istanbul iz provincije još 1969. i njihovu će porodičnu epopeju Pamuk pratiti sve do godine 2012. Sam Mevlud je još jedan iz galerije prepoznatljivih Pamukovih Svatkovića: Mevlud ima zlatno srce, ali je pomalo čudak, svakako je i melankolik, neki misle da je budala, drugi hvale njegovu pamet, a on sam, primjerice, strahuje da će ga izgristi psi dok na ulici bude prodavao bozu. Melvud je, naime, ulični prodavač boze, jogurta i pilava, ali ponajprije boze, Pamuk inzistira da njegov junak tvrdoglavo prodaje ovaj pomalo anakroni napitak na ulici jer je Mevlud zapravo tajni dostavljač istanbulske nostalgije: samo ulični prodavač boze može biti istinski svjedok jednog svijeta koji nestaje. I doista, pred Mevludovim se očima urušavaju stare i slavne vrijednosti jedne metropole i nastaju nove, moderne, često dvojbenih vrijednosti.
Mevlud u svom životu nema vremena za dokoličarenje – on danonoćno prodaje svoju robu istanbulskim ulicama, no svašta mu se događa čak i kad spusti svoj teret i malo odahne. Kao u nekoj šekspirijanskoj komediji, prvo su mu podmetnuli ženu Rayihu - on je pune tri godine pisao vatrena ljubavna pisma ljepšoj Rayihinoj sestri Semihi koju je vidio na nekoj svadbi i toliko se zaljubio da ju je poželio ukrasti. I zaista je ukrao, ali “pogrešnu” sestru koja se pak u složenom psihološkom obratu ispostavlja kao pravi izbor i Melvud se naposljetku istinski zaljubljuje u nju.
Monolozi likova
Ljubavna priča o Mevludu i Rayihi okosnica je “Čudnih misli u mojoj glavi” oko koje je Pamuk isprepleo mnogo toga drugoga. U samu priču je interpolirao glasove – odnosno monologe drugih likova - “svjedoka” i kako je priču o Melvudu ispričao u trećem licu, ovi monolozi – najčešće rašomonski solilokviji – funkcioniraju i kao komentar glavne priče i kao početak novih pobočnih i vrlo zanimljivih priča koje se međusobno ukrštavaju. Novi Pamukov roman tako nalikuje čudnovatom mnogolikom pa ipak privlačnom romanesknom čudovištu u kojem ima mjesta za svašta i svakoga. Pamuk je, kako je to već danas moda, otvorio veliki prostor dokumentarističkoj materiji i zaista negdje u romanesknom backgroundu sve tutnji od novije turske povijest, vojnih udara, turske invazije (Cipar), Grci, Armenci, Židovi u romanu iznenada nestaju s ulica, oko Melvuda zuje ljevičari, desničari, alaviti, Kurdi, kojekakvi skorojevići, zatim provodadžijke, migranti, prostitutke, dileri i zaista sve vrvi od života u ovom o romanu, stalno se neko ženi, udaje, mnogo se jede i pije i govori.Pamuk piše paralelno kroniku istanbulskih građevinskih projekata, istanbulsku povijest potrošnje struje, piše o školstvu, o porno kinima, mnogo dokumentarnog neuljepšanog i nefiltriranog uličnog života i jednog urbanog duha – smisleno je “ušlo” u roman, i pred čitateljem se rasprostrla jedna kompleksna društvena slika.
Fizička povijest grada
Ipak, Pamuk je uvijek prvo zainteresiran za ljude te i u ovom romanu želi rekonstruirati i “sačuvati” kako su govorili i razmišljali. Istanbul je sasvim sigurno mnogo više od svojih stanovnika, no bez nekoga kao što je Melvud “fizička” povijest grada ostala bi nenapisana. Sam Mevlud je i Pamukov vodič i živi relikt istanbulske prošlosti, i njegov vjetrovit i vijugav put istanbulskim ulicama ambiciozna je književna evidencija iskustva jednog vremena.
U “Čudnim mislima u mojoj glavi” Orhan Pamuk je još ujedinio virtuozni zanat, intelektualnu raskoš, emocionalnu eleganciju, sve u potrazi za jedinstvenim osjećajem urbane slobode. Ulančavanjem različitih glasova, okupljenih oko različitih sudbina i melankolija, Pamuk još je jednom ispričao blistavu historiju jedne stare metropole. Istanbul je očito njegova vrtoglava literarna opsesija…
