NAGRADA ANGELUS:

Miljenko Jergović najvažniji je srednjoeuropski pisac

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 22.10.2012. u 09:18

Miljenko Jergović vrlo je važan, danas najvažniji, srednjoeuropski pisac. Tako je odlučio deseteročlani žiri uglednih povjesničara književnosti, publicista, kritičara, prozaista, poeta i dramaturga, na čijem je čelu legendarna Natalia Gorbaniewska, ruska pjesnikinja koja je zadužila poljsku književnost, ali i aktivistica koja je od ranih 80-ih bila glasnogovornica slobodarskih strujanja u istočnome bloku, zalažući se za ideje koje je pronosila poljska Solidarnost. Upravo mu je ona, pred punim auditorijem wroclawske Opere, u subotu, za roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, uručila nagradu Angelus, kipić od bronce i stakla, umanjeni odljev veličanstveno lijepe skulpture moderne poljske umjetnice Ewe Rossano. Uz to, književnik je nagrađen i najvećom poljskom novčanom nagradom: čekom na 150.000 zlota. Posebno priznanje i novčanu nagradu od 20.000 zlota, koju dodjeljuje Visoka škola Zavoda Angelusa Silesiusa u Walbrzychu, dobila je Magdalena Petrynska, koja je na poljski prevela pet Jergovićevih proznih djela (upravo dovršava i šesti prijevod, “Volga, Volga”).

Nagrada Angelus prvi je put dodijeljena 2006. godine, pokrovitelj joj je grad Wroclaw na čelu s jednim od najomiljenijih gradonačelnika na svijetu, Rafalom Dutkiewiczem, a dodjeljuje se proznom djelu koje se bavi temama koje se tiču srednje Europe. U nominaciju ulazi - vjerovali ili ne - čak 21 zemlja kojoj je srednjoeuropsko određenje zajednički nazivnik.

Savjest nacije

A konkurencija je bila vrlo žestoka: uz Jergovića, nominirani su Poljaci Michal Witkowski, Jacek Dehnel i Magdalena Tulli, čiji je roman “U crvenom” preveden na hrvatski, zatim Ukrajinac Andrij Bondar, egzotični Čeh Tomaš Zmeškal, čiji je roman “Ljubavno pismo klinopisom” također preveden i objavljen u nas, te Laszlo Krasznahorkai, slavni mađarski scenarist filmova glasovitog Bele Tarra, koji je jedini izostao s ovogodišnjeg Angelusa, a s kojim se Jergović već bio susreo, u finalu za nagradu Brücke Berlin, kad je Mađar trijumfirao s “Pasjim tangom”.

Jergović je već jednom bio nominiran za nagradu Angelus, i to 2009. za roman “Ruta Tannenbaum”, onaj koji je izazvao mnoge polemike u hrvatskoj književnoj javnosti, grozničave rasprave koje se uglavnom nisu ticale književnosti, nego prije autorove poslovično neugodne navade da propituje i čačka nečistu savjest nacije. Te je godine dodjelu propustio zbog bolesti, a propustio je tada i da upozna laureata, legendarnog Čeha i čehoslovačkog pisca, jednog od književnih idola mladosti koja je stasala 70-ih i 80-ih, a kojoj i sam pripada, danas pokojnoga Josefa Škvoreckog.

Zagrebački ‘dotepenci’

Sudbina nagrađenog romana “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” u zemlji na čijem je jeziku napisan u najmanju ruku ide pod ruku s djevojčicom iz naslova, koja ne pripada ovom svijetu, koja nikome ne treba i koja je svima samo teret, neželjen i nesretan slučaj. Objavljen u izdanju EPH u nakladi od 3000 primjeraka, roman je rasprodan, ali je njegova recepcija u domaćim medijima gotovo posve izostala, što je valjda bila kazna za “drskost” iz prošle knjige. “Srda” je, naime, izašla samo godinu dana nakon spomenute “Rute Tannenbaum” - između te dvije knjige izašla je još novela “Freelander”.

Šteta, jer je riječ o jednoj od najkompleksnijih i najzrelijih Jergovićevih proza.

Za one koji slučajno ne znaju, taj roman u osnovi ima ubojstvo Srde Kapurove, nepoznate 12-godišnje djevojčice, prosjakinje iz neidentificirane istočnoeuropske zemlje, koja je posljednji put viđena kako pleše i pjeva na zagrebačkom raskrižju. Ipak, nikako se ne da žanrovski odrediti kao kriminalistički, jer zapravo priča sudbine ljudi koji su na neki način povezani s tim zločinom, i koji su svi redom zagrebački “dotepenci”. Tko je Srda, nikad nećemo saznati.

Kašnjenje na koktel

U Poljskoj, “Srdu” je 2011. objavila izdavačka kuća Czarne, koju vode direktorica Monika Sznajderman i njezin suprug pisac Andrzej Stasiuk, u nas najpoznatiji po romanu “Devet” i putopisu “Na putu za Babadag”. U toj zemlji nezamislivo velike i važne kulture, gdje se knjige čitaju sto puta više nego u Hrvatskoj, iako je Poljaka samo deset puta više nego Hrvata, i gdje je ovogodišnji laureat nakon proglašenja dao više intervjua televizijskim i novinskim kućama, pa je debelo kasnio na koktel koji se na gornjim katovima Opere održao u njegovu čast, čak i Tygodnik Powszechny, koji slovom na naslovnici ističe da je katolički, smatra taj roman vrlo važnim i donosi pozitivnu recenziju, što je u nas potpuno nezamislivo. Kritičarka magazina Polityka, pak, prijevod Jergovićeva romana uvrstila je u izbor deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine, a na toj su listi uz djela tamošnjih pisaca bili i prijevodi Houellebecqa, Rotha i Pynchona.

Doista, velik uspjeh za jednu nepoznatu djevojčicu i jednu prešućenu knjigu.

Kako je izgledala svečanost

Svečanost je, dok se još nije znao pobjednik, počela tako što su se, jedna po jedna, na pozornicu spuštale uvećane naslovnice poljskih izdanja nominiranih romana, a glumci bi svako od njih predstavili prizorom koje je režirao Tomasz Man. Dotični redatelj, koji se doista zove vrlo slično njemačkome književnom klasiku iz prve polovice 20. stoljeća, predstavio je sedam romana sedmero pisaca, pokušavajući osnovnim scenskim sredstvima dočarati atmosferu i sadržaj pojedinih djela.

Što zbog njegove očite impresioniranosti Jergovićevim romanom “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, što zbog izrazito sugestivnog nastupa mlade Justyne Antoniak, koja je glumila Srdu plešući i pjevajući kao da oko nje ne tutnji promet na raskrižju Držićeve i Vukovarske, upravo je ta scenska minijatura prva dala naslutiti tko bi mogao pobijediti.

Najčitanije