.jpg)
Adriana Piteša
(Profil)
Svetlana Aleksijevič: Černobilska molitva (kronika budućnosti)
(Edicije Božičević)
Odbor Nobelove nagrade nazvao je knjige Svetlane Aleksijevič spomenikom ljudskoj patnji i hrabrosti. Ona sama opisuje ih kao povijest osjećaja, pisanje o propuštenoj povijesti ispričanoj kroz žanr ljudskih glasova. Nastale na liniji gdje se preklapaju vrhunska književnost i veličanstveno novinarstvo, knjige Svetlane Aleksijevič uklapaju se u sve žanrove: o njima možete govoriti kao o prozi, dokumentu vremena, pa čak i poeziji - i za sve ćete imati neoborive argumente.
Njezina “Černobilska molitva” (preveli Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček) - nastajala godinama na temelju razgovora sa stotinama svjedoka i sudionika tragedije - jedna je od najsnažnijih, najpotresnijih i najvažnijih knjiga prevedenih posljednjih godina na hrvatski jezik. Termin najpotresnija nije tu samo zbog toga što je to priča o svijetu Černobila, tragediji započetoj 26. travnja 1986., ni zbog toga što se bavi patnjom - u onoj mjeri u kojoj piše o gubitku, kukavičluku i nesposobnosti, Svetlana Aleksijevič piše i o hrabrosti i ljubavi - nego zato što piše tako da eliminira svaku membranu između čitatelja i aktera priča te svoje čitatelje suočava s golom, sirovom emocijom, samom srži čovjeka, onom u kojoj su poništene sve klasne i kulturološke razlike.
Objaviti djelo dobitnika Nobelove nagrade stvar je prestiža, kompliment uredniku i izdavaču. Kategorija koja laska, baš kao i ona da znate prepoznati bestseler koji će pokoriti sve. Postoji i treća kategorija: knjige koje prepoznajete kao svoje i za koje biste se borili što god drugi mislili o njima. “Černobilska molitva” takva je knjiga.
John Williams: Stoner
(Fraktura)
Priča kaže da je “Stonera” 1965., u godini kada je objavljen, sabotirao čak i njegov urednik, uvjeren kako nema baš neku šansu za komercijalni uspjeh, iako John Williams u tom trenutku nije bio ni početnik ni nevažan autor. Je li u pitanju bio mlak odnos urednika ili to što je objavljen u desetljeću kad su svjetlo dana ugledali prijelomni i silno važni tekstovi književnosti na engleskom jeziku - nemoguće je znati. Bilo kako bilo, desetljećima kasnije ovaj stišani, intimni roman o životu jednog američkog sveučilišnog profesora postao je hvaljeni bestseler ne samo u svijetu nego i kod nas. Jedan od onih kod kojih dobijete sve u paketu: medijsku pozornost, pohvale kritike i zainteresirane čitatelje.
Duboko ukorijenjen u tradiciji američke književnosti prve polovice 20. stoljeća, “Stoner” je neobično staromodan i neobično suvremen roman. Meni intimno zanimljiv jer sam, čitajući ga, osjećala kao da se vraćam fikcionalnom svijetu koji mi je dobro poznat, samo za njegove junake imam puno više razumijevanja nego što sam imala prije. Onaj osjećaj kad ponovno pogledate “Let iznad kukavičjeg gnijezda” i shvatite da bolničarka Ratched nije takav monstrum kakvim vam se činila kad ste bili srednjoškolci, nego žrtva svoje sredine, karaktera, vlastite slabosti… života.
“Stoner” u prijevodu Patricije Vodopije nije u mojem izboru samo zbog toga što je riječ o lijepom romanu nego i kao hommage apsolutno najljepšem fenomenu u izdavaštvu - čari usmene predaje koja svako malo pokaže svoju moć. Nisam vjerovala da se to može dogoditi romanu napisanom prije više od 50 godina, ali očito može. Lijepo!
Naomi Novik: Iskorijenjena
(Algoritam)
Agnieška je mlada djevojka koja živi u mirnom selu u dolini, naslonjenom na strašnu, demonsku Šumu. Seljane od Šume štiti čarobnjak zvan Zmaj koji za svoje zasluge i pomoć traži samo jedno: svakih deset godina jedna od djevojaka iz sela mora poći s njim. To bi, ukratko, bio sadržaj romana “Iskorijenjena” Naomi Novik, djela duboko oslonjenog na slavenske (poljske) mitove i legende te sve što one sa sobom povlače, dobitnika nagrade Nebula, finalista nagrade Hugo…
Roman koji sam čitala u rukopisu i zaljubila se u njega od prve stranice. Roman za koji sam dala ponudu za prava, no dobili su ih kolege iz Algoritma i objavili ga u prijevodu Mira Labusa. U izdavaštvu se to događa i nije ništa strašno, iako nikad nije svejedno. Ovaj je put bilo nešto bolnije jer ako nešto volim od žanrovske književnosti, to su SF i fantasy romani. Upravo zato, njih sam najmanje sklona birati. Pogotovo kad je riječ o SF-u koji čitam potpuno neselektivno, uglavnom mi je sve dobro i nemilo uživam u činjenici da mi je dostupno sve što se objavljuje ili će tek biti objavljeno, uključujući i knjige u rukopisima koje se tek uređuju. Kod fantasyja, fantastike, situacija je nešto lakša, u konačnici riječ je o žanru koji bolje prolazi i utvaram si da sam racionalnija u procjeni. A Naomi Novik sam birala jer me podsjetila na prvo iskustvo čitanja Neila Gaimana, Ursule K. Le Guin ili Philipa Pullmana. Ali, nije nam bilo suđeno. Svejedno je još osjećam kao neki svoj izbor i navijam da u našim knjižarama ima dug i lijep život.
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Drago Glamuzina
(VBZ)
Karl Ove Knausgård: Moja borba, III. knjiga
(Naklada OceanMore)
Dvije godine prije nego što je izašao engleski prijevod, koji je onda slijedila velika medijska halabuka koja se prenijela i u naše novine (o piscu koji je u šest knjiga i na 3500 ispovjednih stranica rasparao utrobu pred cijelom zemljom, nakon čega je, ili zbog čega je, njegova prva supruga završila u psihijatrijskoj ustanovi), na uredničkom kolegiju u VBZ-u raspravljali smo o tome da li da uzmemo Knausgårdov heksalog i objavimo ga na hrvatskom. Zadnje knjige su netom bile objavljene na norveškom, a prve su se taman počele prevoditi u ostalim skandinavskim zemljama kad je do nas stigao katalog u kojem se nalazio i opis Knausgårdovih knjiga, koji nas je privukao i natjerao da se javimo agentima i zatražimo prava na objavljivanje. Na kraju smo im ipak napisali da odustajemo, ponajviše zato što je bila riječ o šest tomova a knjiga je bila dostupna samo na norveškom, pa nam se činilo da je prevelik rizik uzeti na neviđeno takav mastodontski tekst. Kad su prošle one dvije godine, prva knjiga izašla na engleskom, a Knausgård postao međunarodna književna zvijezda koju su intervjuirali i naši novinari (premda prijevoda na hrvatski još nije bilo ni na vidiku, što nije baš čest slučaj), činilo mi se glupo da se posipamo pepelom i pišemo agentima kako smo se predomislili, ali sam ipak pitao Bekima Sejranovića što on misli o tom svom norveškom kolegi. Bekim mi je rekao da u Norveškoj o njemu svi pričaju, ali da ga nitko nije cijelog pročitao pa je tako i on odustao nakon stotinjak stranica. To me malo umirilo, ali sam ipak, kad sam konačno uzeo u ruke prvi tom, knjigu čitao sa strepnjom.
Nema veze što je riječ o izdavačkom fenomenu, ali da li je stvarno dobra, to me mučilo. I da, da ne duljim dalje, mogu ovdje javno priznati da mi je žao što VBZ nije objavio Knausgårdove knjige na hrvatskom. U kojoj je mjeri autobiografija utkana u neki roman i što to znači za njegovu vrijednost, pitanje je koje se često postavlja zadnjih petnaestak godina, a ni danas nisu rijetki oni koji misle da je u romanu nešto manjkavo ako njegova fabula ili likovi nisu izmišljeni. Sejranović u romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ piše o liku čije se glavne biografske činjenice u potpunosti poklapaju s autorovim, što mnoge navodi na krivo čitanje; cijeli se roman vrti i organizira oko smrti junakova oca i majke pa se iznenade kad doznaju da su Bekimovi roditelji živi. Kod Knausgårda je stvar još radikalnija, on se gnuša izmišljanja i piše samo o onom što mu se dogodilo. Ali ipak nije napisao autobiografiju, nego roman. I upravo mi je to bilo najzanimljivije, promatrati kako se ono autobiografsko pretvara u romaneskno.
Damir Karakaš: Sjećanje šume
(Sandorf)
Druga ovogodišnja knjiga za koju mirno mogu reći kako bih volio da sam je urednički potpisao jest Karakašev roman ‘Sjećanje šume’ (s tim da moram istaknuti da još nisam pročitao mnoge romane o kojima se ove godine puno pisalo i pričalo, od Šnajderova na dalje, te da ovo nikako nije izbor najboljih knjiga godine). Karakaš se u svom romanu bavi istom temom kao i Knausgård u III. dijelu ‘Moje borbe’. Knjige su objavljene gotovo istovremeno, za Interliber, a ja sam ih čitao paralelno pa mi je bilo zanimljivo uspoređivati. Obojica se hvataju djetinjstva, odrastanja, sjećanja, a jedan od središnjih odnosa obje knjige jest odnos s ocem, autoritarnim, hladnim, kojeg se boje i čiju ljubav traže. Ali kao da je Karakaš Norvežanin a ne Knausgård, naš se autor lijepo naslonio na najutjecajnijeg norveškog pisca, Knuta Hamsuna, začetnika proznog minimalizma koji je preko Carvera snažno privukao brojne hrvatske pisce. Za razliku od Knausgårda čija su sjećanja isprepletena komentarima, mudrovanjima, usporedbama (onog djeteta o kojemu piše s autorom, na primjer, s pitanjem koliko je tu riječ o istoj osobi), Karakaš ništa ne objašnjava, u njega nema komentara ni filozofiranja. Dok Knausgård u svom romanu ljušti sloj po sloj svog sjećanja i onog što on jest, Karakaš želi što preciznije i sa što manje riječi opisati sliku koja mu je važna. Za razliku od Knausgårdovih tisuća stranica, Karakaševo pripovijedanje zbijeno je u jedva stotinjak. Ono je škrto ali snažno, zgusnuto ali puno poezije, kako bi se na malom prostoru reklo što više. Knausgårdova je pripovjedna strategija drugačija, on rijetko poseže za metaforama. Kod njega nitko ne razbacuje nogama jutarnji mrak, kao što to čini Karakašev otac kad sa sinom ide u lov. Slika u kojoj otac, nakon obavljenog posla, napokon zadovoljan sinom i onim što je uradio, šalje majku, koja stalno posreduje između njih dvojice, da donese i malom pivo, primjer je kako Karakašev tekst radi. S malo riječi spušta sondu duboko u sva tri lika, a mi jako dobro čujemo kako emocije bubnjaju u svakom od njih. ‘Sad se lipo vrati i donesi i njemu jedno cilo pivo’, kaže otac, a majci se ‘smješkaju oči; spušta košaru kod nogu i nestaje kroz zavjesu od pljeve.’
‘Moja borba’ i ‘Sjećanje šume’ lijepo pokazuju što sve može književnost. Nije važno kolikoga su opsega tekstovi, nego da vas razbiju oružjima kojima se koriste, otkriju vam i svoj i vaš svijet, a to oba ova romana mogu.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
Gordana Farkaš Sfeci
(Naklada OceanMore)
Jens Bjørneboe: Barutana
(DAF)
Za prošlogodišnjeg Interlibera javio mi se urednik u maloj nakladničkoj kući DAF, gospodin Zoran Senta, i upozorio me na norveškog autora kojeg je objavio krajem 2014. - Jensa Ingvalda Bjørneboea. Naime u romanu “Moja borba 1” Karla Ove Knausgårda spominje se baš taj norveški pisac. Razmijenili smo izdanja i tijekom zime 2015. pročitala sam “Trenutak slobode” i ostala paf. To je toliko dobar roman, tako predivno otkriće iz slabo poznate skandinavske književnosti, od autora za kojega nikad nisam čula. Tužno.
Da mi je na vrijeme zazvonilo, opet bih zakasnila jer je prvi dio Bjørneboeove trilogije “Povijest bestijalnosti” - “Trenutak slobode” - već preveden i objavljen. I to gotovo 60 godina nakon prvog norveškog izdanja i 40 godina nakon autorove smrti.
Upravo ovaj tjedan iz tiska je izašao i drugi dio trilogije - “Barutana”. Prevoditeljica Anja Majnarić kaže mi: “Pripovjedač iz ‘Trenutka slobode’ krenuo je dalje, ali zaokupljaju ga iste misli. Ovdje pripovjedač ima ime, dapače više njih, živi na rubu ustanove kao svojevrstan podvornik i istodobno je u njoj i izvan nje. Takva su i njegova zapažanja i introspektivna razmišljanja; povukao se iz svijeta i život na rubu ludila čini mu se poželjnijim nego život u selu koje je napustio.
Naizgled se u romanu ne događa mnogo toga: ubojstvo, malo romanse, bizaran sastav liječnika i pacijenata, terapeutska predavanja, ali i nastavak okrutne priče o bestijalnosti ljudskog roda”. Koliko god mi je krivo što OceanMore nije objavio “Povijest bestijalnosti”, ipak se totalno veselim i ovoj zimi jer se ima što čitati.
Damir Karakaš: Sjećanje šume
Sandorf
Pisanje Damira Karakaša pratim već desetak godina, i od samih početaka mi je bio zanimljiv i ozbiljno talentiran. Činilo mi se da i svakim svojim novim objavljenim djelom napreduje, usavršava se, brusi. Prije koju godinu u neobaveznom razgovoru, kad mi se kao i svaki hrvatski autor žalio na ovo i ono, rekla sam mu neka dođe u OceanMore, “kad god želiš, mi smo tu”. Ali osjećala sam da je njegova jadikovka pomalo larpurlartistička i da se neće maknuti od Sršena (njegov nakladnik - Sandorf).
Kad mi je za ovogodišnjeg Interlibera donio svoj novi roman “Sjećanje šume”, odmah na prvu zadivio me dizajn te knjigice, “savršeno, savršeno!, sve!: tipografija, materijal, papir knjižnog bloka, format, predivno”, aaah i znam, Lana Cavar je to napravila. Chapeau!
Odrastanje jednog ličkog dječaka ipak nimalo ne sliči na tipičnu priču o odrastanju. Količina okrutnosti male zajednice iz stranice u stranicu postaje nemjerljivom, teško podnošljivom, ali fina, na trenutke nježna Karakaševa ironija ublažava bol trenutka. Svaka riječ na mjestu, nema razbacivanja, E, Karakašu, kud baš sada? Baš si sada morao napisati “Šumu” ili “Sjećanje”? Znam da će razne književne nagrade za 2016. dvojiti između Karakaša i... neću spominjati drugo ime. Povezanost s prirodom bolje se osjeća nego povezanost ljudi, obitelji. Naizgled bezazlene slike svakodnevnog života razlažu utrobu na dijelove. Zlokobno srce koje stišće, misli nekorektne kojih se svatko stidi, citirala bih rado scenu s bolesnim ocem, ali nemam knjigu. Knjiga je već kod prijateljice na čitanju.
Ivana Rogar: Tumačenje snova
(Durieux)
Iako zazirem od mladih autora, već se osjećam iscrpljenom na samom startu, zaintrigirala me knjiga autorice Ivane Rogar “Tumačenje snova”. Čula sam da je za tu zbirku priča dobila Nagradu Janko Polić Kamov, i to u vrlo respektabilnoj konkurenciji (Ferić, Šnajder, Olja Savičević Ivančević, Drago Glamuzina). Dobavila sam knjigu od kolege Dražena Tončića iz Durieuxa, pa hajdemo vidjet tko je ta nova gospođica hrvatske kratke priče. Inače, Ivanino ime bilo mi je poznato iz davnašnje suradnje u kojoj je ona sudjelovala kao prevoditeljica, i to vrsna, s engleskog jezika u Roškovoj antologiji inovativne američke proze (Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet). A prije par godina i Zoran Roško mi je poslao njenu prvu još tada neobjavljenu zbirku “Tamno ogledalo” da razmislim bih li je objavila. Nikad nisam dovršila taj posao jer jednostavno nisam imala vremena ni mjesta u nakladničkom planu, a sad je, eto, Ivana objavila već drugu zbirku koja je zaista odlična, sve neki ženski likovi koje poznajemo, s kojima smo se družili, koje su naše prijateljice, naše poznanice, gotovo kao roman s ključem, sve mi je blisko, a ne moram razbijati glavu s imenom i prezimenom. Riječi su odmjerene, stil elegantan, a ispod tutnji i udara.
Strahovi, opsesije kojima su obuzete junakinje u bolesnom tranzicijskom društvu dotiču zasigurno svakoga od nas, tako se je lako poistovjetiti. Bravo, Ivana, drugi put ću 100 posto negdje naći vremena.
--------------------------------------------------------------------------------------------------
Seid Serdarević
(Fraktura)
Manu Larcenet: Brodeckov izvještaj
(Fibra)
Unatoč zapravo kilavoj godini, nakladnici su iznjedrili brojne odlične naslove i svatko tko čita, u knjižari će pronaći nešto za sebe i svoje bližnje, od publicistike preko odličnih domaćih romana i prijevodnih knjiga do grafičkih romana, čak i poezije. Mnogo je knjiga za koje bih volio da sam ih objavio, da sam ih potpisao kao urednik, da sam bio brži od kolega. Neke druge, pak, jednostavno ne objavljujemo, iako osobno obožavam grafičke romane. I dobro je da je tako, da imamo urednike koji znaju pronaći knjigu, izabrati, urediti, angažirati dobre prevoditelje, dizajnere i druge suradnike. Bilo bi još ljepše da je tih knjiga mnogo više, da je izbor naših knjižara poput onoga u Češkoj, Rumunjskoj ili, pak, Finskoj. Na ovogodišnjem Interliberu pojavio se na štandu Fibre senzacionalni grafički roman “Brodeckov izvještaj”, nastao po briljantnom romanu Philippea Claudela. Roman je u prijevodu Dubravke Celebrini objavio nakladnik Edicije Božičević, još tamo 2012., a godinu dana poslije autor je gostovao na Sajmu knjiga u Puli. No, kada se te mračne priče o selu, o ljudima koji su u stanju počiniti najgnusniji zločin, prihvatio Manu Larcenet, jedan od majstora tuša i pera, a sve je to opremio Marko Šunjić i prevela Petra Matić, onda je pred čitatelja došla knjiga koja se čita, gleda, njuši, u kojoj se nad svakom tablom zastaje, proučava crtež, uživa u potezu, dubokoj crnoj boji te, bez obzira na to što možda i poznaje priču, čitatelj gleda kako ju je netko drugi iznova pred njim stvorio. “Brodeckov izvještaj” i kao roman, ali i kao grafički roman jedna je od onih knjiga koju želite imati za sebe, koju želite iznova čitati i guštati u svakoj stranici. Mračna je to pripovijest, o zabiti na granici, o teškim vremenima nakon rata, o mržnji prema drugome. Storija o ljudskoj psihi, o logorima, mučenju, uništenju, ali i o prirodi, o vremenu, no nadasve o čovječnosti i nečovječnosti. Jedna od onih rijetkih knjiga koja pokazuje kako se veličanstvene, važne priče nalaze oko nas, kako ih je teško ispripovijedati, a kada ih pripovijedaju majstori poput Larceneta i Claudela, onda ti svjetovi ostaju u nama zauvijek.
Elena Ferrante: Genijalna prijateljica
(Profil)
Nedavno je iz tiska izašla i knjiga koja se dugo čekala, roman o kojemu već dugo bruje svi relevantniji svjetski mediji, prvi dio tetralogije o Napulju. Riječ je, naravno, o Eleni Ferrante i njezinoj “Genijalnoj prijateljici”. I iako je ove godine u jednom, tako tipičnom za naše pornografsko doba, kvaziistraživačkom tekstu otkriveno tko se krije iza pseudonima, to je za romane duboko nevažno. Elena Ferrante u prvom dijelu ove freske, u nas objavljenom u izdanju Profila i prijevodu Ane Badurine, uvodi nas u pedesete, na jug Italije, u božanstveni Napulj, grad slučaj, ali i grad bogatstva i siromaštva, grad o kojemu su napisani brojni romani, ali koji ni u jednom nije oživio kao u ovome, u storiji o dvjema prijateljicama, Eleni i Lili, o njihovu odrastanju i buntu. Roman koji čitatelja uvlači u priču, čiji nastavak jedva čekamo, jedna od onih knjiga koje su obilježile posljednje godine i koje itekako pokazuju da rasni pripovjedači i romani, čak i u današnjem, vizualnom svijetu imaju svoje istaknuto mjesto. “Genijalna prijateljica” umnogome podsjeća na neke De Sicine filmove, ali jednako pripovijeda priču o radosti življenja, o odrastanju, o jednom prošlom vremenu koje se snažno reflektira u današnjemu, o prijateljstvu za cijeli život.
Ivica Đikić: Beara
(Naklada Ljevak)
U rano proljeće Ivica Đikić objavio je u izdanju naklade Ljevak “Bearu”, roman o Srebrenici i osobi koja je organizirala pokolj u istočnoj Bosni, o pukovniku JNA Ljubiši Beari, čovjeku koji je u Splitu bio jedan od mnogih oficira, koje nitko nije primjećivao i za koje bi se reklo da ne bi ni mrava zgazili, kako je to u svojoj knjizi opisala Slavenka Drakulić. “Beara” je roman dokument, roman koji možda i nije roman, knjiga koja je važna jer se pojavljuje dok su sjećanja živa. Ivica Đikić u “Beari” nije pisao o sudbinama žrtava, o njihovim životima, o onima koji su uspjeli pobjeći na vrijeme, o onima koji su se nekako izvukli, ranjeni ispod nagomilanih tijela svojih strijeljanih sumještana. On je krenuo težim putem, emocionalno razornim, ne za likove, nego za čitatelje. Pišući o Beari, on piše i o svim drugim sporednim i glavnim likovima srebreničke tragedije, o onima bez čijeg se znanja, naredbi i volje Srebrenica ne bi niti dogodila. Sažimajući na dvjestotinjak stranica postupke svih glavnih aktera, komprimirajući tih nekoliko dana sredinom srpnja 1995. u stranice ovoga romana, Đikić nemilosrdno tjera i sebe i čitatelja da se stalno propitkuje prije svega o Srebrenici, ali jednako tako i o drugim masovnim stratištima.