Mrtvi vide naše njuške
razvučene od uha do uha
Mrtvi vide naša
tijela što se taru uzajamno
Mrtvi vide naše ruke
složene za pljeskanje
Političke manipulacije su konstanta, a naročito ožive u svako predizborno vrijeme, svuda. U demokratskim, u manje demokratskim i u nedemokratskim sistemima. One su negdje prozirne, slabo pripremljene rudimentarne igre, ali gotovo uvijek obmotane plaštem slatkorječivosti i laži. S druge strane, političke manipulacije mogu biti sofisticirane i u prvi mah teško prepoznatljive, premda je njihov krajnji učinak jednak onim agresivnim: građani se osvijeste “kad je već kasno”.
Dodjeljivanje Ordena Stjepana Radića Ljubomiru Drndiću 23. kolovoza 2016., na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, bilo bi, po meni, prihvatljivo da se ta manifestacija, ili možda prikladnije - predstava, nije odigrala u ozračju onog izgleda za neke još uvijek žuđenog Tuđmanovog, a meni neprihvatljivog - miješanja kostiju. Miješanja kostiju ne nevinih žrtava poslijeratnog komunističkog režima, ljudi s vizijom o izgradnji slobodnog, demokratskog, otvorenog svijeta, nego kostiju ideološki retrogradnih, nacionalističkih “elemenata” čiji se snovi temelje na isključivoj, arhaično-tradicionalističkoj viziji jednog u suštini samozadovoljnog, zatvorenog društva.
Polazne točke
Ne znam koliko bi Ljubomiru Drndiću danas Orden Stjepana Radića značio. Tijekom svog života “sakupio” ih je možda dovoljan broj: za razne FNRJ i SFRJ zasluge prvoga i drugoga reda, ona od predsjednika Egipta (Nasera), Sudana (Nimeirija) i Finske (Kekkonena), od premijera Švedske (Palmea), Italije (Pertinija) i tako dalje.
Nemoguće je spajati, još manje izjednačavati “dva totalitarizma”, onaj nacifašistički s onim staljinističkim, unatoč golemom broju žrtava obaju režima jer, naprosto polazne točke, odnosno ideologije, bile su im suprotne.
Potpuno svjesna činjenice da je pri dodjeli Ordena Stjepana Radića dvjema osobama koje se po svom životnom putu, svojim ljudskim i političkim angažmanom, svojim konkretnim akcijama u ime boljega sutra za svakog pojedinca, svojim postignućima, svojim radom i svojim životima u cjelini, nalaze na suprotnim polovima, pristala sam u ime svog umrlog oca to priznanje prihvatiti ne bi li se bar djelomično ublažila nepravda koja mu je od 1990-ih do njegove smrti nanošena.
Možda napišem knjigu o svome ocu, knjigu o njegovim nedosanjanim snovima, o njegovim vizijama koje se pedeset godina poslije (kad njega više nema) pretvaraju u stvarnost, o njegovim ljubavima, o njegovoj partizanskoj borbi, o njegovom trajnom antifašizmu i opsjednutosti idejom “fratellanze” i “convivenze” (bratstva i suživota), o njegovim političkim bitkama, o njegovom partijskom neposluhu i partijskim kaznama (izbacivanjima iz KPJ), koje dva desetljeća poslije ista ta Partija pokunjeno povlači, o njegovim prijateljima i političkim neprijateljima koji ga s pozicije moći prisluškuju radeći mu o glavi (Ranković, Špiljak, Blažević, Bakarić et al.), o njegovim putovanjima, o hrani koju je volio, o knjigama koje je čitao, o slikarima i piscima s kojima se družio, o njegovim partijama šaha i preferansa, o jezicima koje je govorio, o skromnosti s kojom je živio, o siromaštvu u kojem je umro.
Po čijoj direktivi?
Ni danas se ne zna (ali se nagađa), a prošlo je više od sedamdeset godina, po čijoj direktivi Ante Drndić u vrijeme rata (u Istri) svojim drugovima donosi vlastitu smrtnu presudu ne znajući što u njoj piše, a koja se odnosi i na njegovog brata Ljubomira, ali zna se da već tada raste sukob između dogmatâ i liberalâ unutar Partije, sukob koji će trajati do njenog raspada i iz čijeg će središta frcati otrovne strijele, “ubijajući” jedne i nadahnjujući druge na prkos i neposluh.
Mogla bih pisati o tome kako, zajedno s bratom, Ljubomir 1943. utemeljuje i uređuje Glas Istre, čiji se ratni brojevi tiskaju u ilegalnim štamparijama između sjeverne Istre i Gorskog kotara; mogla bih pisati o njegovom Proglasu narodu Istre od 13. rujna 1943.: “Istra se priključuje matici zemlji i proglašava se ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom. Živjela hrvatska Istra!”, i kako toj odluci kumuje narod Istre, a ne KPJ, što pojedinim političkim glavešinama tada i poslije prilično ide na živce; mogla bih pisati o tome kako već 1945. totalitarni umovi orgijaju, “a ja nisam mogao udariti na naše ratne drugove, na kulake, narodnjake i svećenike, odnosno na Talijane koji su u velikom broju s nama ratovali”, pa lokalni partijski moćnici, dođoši koje “vrh” šalje u Istru da mute vodu, kreću u prljavu, ostrašćenu kampanju punu izmišljotina i prijetnji; mogla bih pisati o falsificiranim izborima u izbornoj jedinici Poreč-Buzet u studenome 1953., o čemu u jednoj svojoj knjizi ipak nešto kažem, o izborima na kojima se, kao rijetko gdje u tadašnjoj državi, na listi za Istru nalaze čak tri kandidata, od kojih je jedan Ljubomir koji, zbog uvažavanja autoriteta argumenata, a ne argumente autoriteta (Partije) - smeta, pa se raja podmićuje sitnim novcem, besplatnim prijevozom, bonovima za hranu i jalovim obećanjima o boljem životu kako bi neartikulirano urlala, vrlo rabijatno zapjenjena. Desetljećima poslije Ljubomiru stižu privatna pokajnička pisma s molbom za oprost. Sav ovaj cirkus proteže se do danas (manipulacija, manipulacija), što samo potvrđuje onu Alphonsea Karra, “Plus ça change, plus c’est la même chose”.
Drveni sanduci
Mogla bih pisati o tome kako i gdje 1948. živimo u Zagrebu dok je Ljubomir urednik u Naprijedu, ili kako se 1953. teretnjakom Crna Gora vraćamo iz Amerike, dok drugi jugoslavenski diplomati plove na kraljicama Mary ili Elizabeth, kako poslije od drvenih sanduka (iverica) pravimo namještaj i premazujemo ga rezeda masnom bojom, kako nam snijeg upada u sobe i kako se moj brat i ja liječimo od početnog stadija tuberkuloze. Mogla bih pisati o drugim bitkama Ljubomira Drndića unutar SK, “Imao sam mnogo borbi unutar SK, izbacivan sam iz Partije, pa priman natrag, a nakon dvadeset godina i pismeno dobivam potvrdu da sam bio u pravu, a rukovodstvo nepogrešive Partije u krivu. Malo ljudi u bivšoj Jugoslaviji dobilo je takvu potvrdu.” Mogla bih pisati o tome kako, kad ga odstranjuju iz svoje neposredne visokopolitičke blizine, šutnuvši ga u “benigni” resor turizma (“Tamo će biti kuš”), on ostvaruje svoj san o otvorenoj Jugoslaviji, pa se na godinu dana ukidaju vize za sve strane državljane i počinje pravi, ozbiljni turizam; mogla bih pisati o tome kako, kad ga drugi put “miču s očiju”, dok poslušnike šalju u diplomatska predstavništva u Pariz, London ili Washington, Ljubomira (po kazni) liferuju u Sudan, gdje ubrzo u Nubijskoj pustinji jugoslavenske firme kreću bušiti i graditi bunare i gdje hiljade života biva spašeno od gladi i žeđi; ima tu još koječega, ali taj jedan život mali je za povijesno sjećanje, ma koliko prkosan i vizionarski bio, pa tako ni javna televizija, ona HRT, ne nalazi za potrebno jednu sekundu posvetiti smrti Ljubomira Drndića, nijedna dnevna novina, osim Glasa Istre i Novog lista, napisati tri retka.
Gotovo ništa Ljubomira nije moglo dotući - zatući. Ni rat, ni Staljin, ni Tito, ni Partija, jer u svojim bitkama nije bio sam. Imao je kompanjone, imao je našu majku i imao je nas. Otuda, možda, ta slika koja mi povremeno dolazi pred san: Ljubomir, svježe obrijan, u trokrevetnoj sobi bolnice sjedi na rubu svoje postelje i dočekuje me s osmijehom, raširenih ruku.
Bilo je stresno živjeti s Ljubomirom. Sve dok nismo otišli, a djelomice i poslije, moj brat i ja sudjelovali smo u detektivskom akcijskom filmu s elementima političkog trilera strave i užasa. U filmu u kojem glavni junak pada u klopke, iz njih se izvlači, da bi iza ugla naletio na novu sačekušu.
“Krasna zemljo, Istro mila, to mi svirajte kad umrem”, govorio je, i to mu je onda veličanstveno otpjevala Elis Lovrić, prvo u krematoriju u Zagrebu, gdje neki pogledavali su se čudno, onda u njegovoj Istri, gdje neki su plakali. Posljednji intervju koji je Ljubomir dao za istarske novine nosio je naslov: “Istro moja, sretno!” U Zagrebu na kremaciju došla je delegacija antifašista, došli su Istrani, govorio je Milan Rakovac, došao je Buda Lončar i poklonio mu se, srce mi se steglo.
Milan Rakovac rekao je tada ono bitno za život Ljubomira Drndića. Ali tamo nije bilo nikoga da njegove riječi u javnost prenese. “Ljubo Drndić, posljednji je iz vodstva istarskog NOP-a koji je 13. rujna 1943. posve samostalno, u Pazinu proglasio odcjepljenje od Kraljevine Italije i ‘sjedinjenje s našom hrvatskom braćom’”, rekao je i nastavio: “Ljubo Drndić jest generički antifašist, već golim rođenjem, kad je otac mu Edo, tvrdokorni istarski narodnjak, poveo obitelj u egzodus, s onih 120.000 Hrvata i Slovenaca. Ali, Ljubo mi je tvrdokorno ponavljao, ‘Ne, nismo mi bježali od Talijana niti se borili protiv njih, bježali smo pred fašističkim kulturocidom i borili se protiv fašističkog genocida.’ A onda, mladi dalmatinski intelektualci, braća Drndić, dočekuju u Splitu još jedan Rapallo, kad Ante Pavelić s Mussolinijem u Rimu 1941. daruje Italiji i Dalmaciju. Ante i Ljubo Drndić opet bježe iz Italije, ovoga puta iz Italije u - Italiju, u svoju rodnu Istru. ‘Došla je naša ura!’, prenosi se glas po emigrantskim krugovima Splita, Sušaka, Karlovca, Zagreba, Maribora, Subotice. Narodnjaci, težaci, svećenici diljem Istre već su organizirani, i vraćaju se ‘Abesinac’, Kalčić, Dušan Diminić, Berto i Zvane Črnja, Ljubo i Ante Drndić. Osam stotina Istrana je u primorskim jedinicama, nekoliko stotina NOO-a djeluje diljem Istre, Zvane Črnja osniva Hrvatski list, a Ante Drndić Glas Istre, uređuje ga zatim i brat mu Ljubo. To su naši slavni ‘rebelli’, pobunjenici, a Ljubo Drndić ostaje u svome moralnom rebelijanstvu, sukobljava se poslije rata s linijom Partije i braća zapravo bivaju prognana iz Istre. Gorostasni Ljubo, gromkog glasa i geste, kao Nazorov Veli Jože, grohotna smijeha, neodoljivog šarma, žestoki agitator i aktivist humanističkog timbra, najbolji student na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu, demonstrant protiv pakta s Hitlerom, partizan i komunist izbacivan iz Partije i opet priman, zaslužan za ratne reparacije od Njemačke, za slobodno putovanje iz zemlje od 1968...
Ljubo Drndić bio je među prvim kreatorima demokratizacije, jugoslavenskog otvaranja prema Zapadu i u nesvrstani svijet.”
Tako je za gluhe uši govorio Milan Rakovac.
Njegovi ljudi
U Zagrebu nije bilo karmina, jer moj brat i ja nismo imali kamo pozvati ljude, a i većinu tih ljudi nismo poznavali. Ali zato u Karojbi na sahranu ih je, uz župana Valtera Flega, gradonačelnika Pazina Renata Krulčića i nekoliko stranačkih dužnosnika - došlo mnoštvo, a karmine su bile “festose”. Ljubomir je ležao u blizini, pila se “njegova” malvazija, jeli su se “njegov” pršut i kozji sir, kroštule i fritule, nazdravljali su njegovi ljudi. Iz Zagreba donijela sam oca u Rijeku. Pustila sam ga da prenoći u dnevnom boravku, tamo ima knjiga i suvenira koje mi je poklonio. Sutradan sam sjela u autobus koji kruži Istrom, stavila sam oca na sjedalo pored sebe (urna je bila upakirana u bordo rebrasti papir, pa kao da sam nosila “panettone”) i odvela ga na put, na posljednje razgledavanje gradova, gradića i sela koje je tokom rata tko zna koliko puta prepješačio, čije je ljude volio, da im kaže zbogom.
Zato, čitav ovaj cirkus oko povlačenja imena Ljubomira Drndića kroz medije, zapravo ničemu ne služi. Svoju pjesmu “Posmrtna rehabilitacija” Tadeusz Różewicz završava stihovima:
Mrtvi prebrojavaju žive
Mrtvi nas neće rehabilitirati.