Za početak želim naglasiti da se Jo čita “Ju” a ne “Džo”, a za Nesbø neka se snalazi kako već tko umije. Dakle, Jo Nesbø je trenutno najpoznatiji živući pisac krimića, preveden na ne zna ni on sam koliko jezika, ali više od četrdeset. Po jednom od njih, “Hodejegere” (Lovci na glave) nedavno je snimljen norveški film, a autorska prava za film o kontroverznom detektivu Harryju Holeu prodao je Hollywoodu.
Imate poseban odnos prema Oslu, i to se da osjetiti čitajući vaša djela, no možete li mi reći što vam ovaj grad osobno znači?
- Da, imam pomalo sentimentalan odnos prema Oslu. Tu sam rođen i tu sam živio do svoje osme godine, a zatim sam se preselio u zapadnu Norvešku u gradić Molde. I bilo je to pomalo čudno, idealizirao sam Oslo na razne načine. Nisam tada, naravno, znao da ću se mnogo kasnije vratiti u grad. Ali u redu mi je to, jer Oslo i jest prilično idiličan grad. Zatim sam krenuo na studij tako da se zapravo nisam vratio sve do svoje dvadeset druge... ne, oprostite... dvadeset šeste godine. Tada sam se vratio i od tada živim ovdje. I sad znam da ću ovdje i ostati do kraja života. Sad, upravo kao što je u Batmanu Gotham City mračna verzija New Yorka, tako je i Oslo u mojim djelima mračna verzija vlastitog grada. Istodobno, ta mračna strana uistinu i postoji. Oslo nije onaj idilični gradić otprije dvadeset godina. Grad se promijenio i zadobio mnoge od karakteristika koje opisujem.
Osjećate li da se Oslo promijenilo više nego ostatak zemlje?
- Ne bih to tako rekao. Čitava se zemlja promijenila, ali Oslo se promijenilo na način da su sada u njemu mnogo prisutniji teški kriminal, narkotici, trgovina ljudima... To je mnogo vidljivije ovdje nego u ostatku Norveške. Oslo se, naravno, otvorilo prema drugim kulturama, postalo je multikulturalni, multietnički grad. Rekao bih da je oko 75 posto tih promjena na pozitivno a ostatak negativno. Dakle, konačna računica je, bez sumnje, pozitivna.
Hrvatskim čitateljima možda nije poznato da ste prije nego što ste postali svjetski poznat pisac imali još nekoliko karijera. Primjerice, bili ste i nogometaš.
- Da, to je bilo u vrijeme dok sam živio u Moldeu. Igrao sam sve dok nisam smrskao oba koljena. I tako, morao sam naći nešto drugo. Bio sam dvije godine u vojsci, završio višu časničku školu, istodobno sam i studirao kao izvanredni student i dogurao do diplome iz ekonomije. Nakon toga sam trgovao dionicama, dakle to mi je bio posao, a počeo sam i svirati u bendu.