U ljeto 1969. astronauti Aldrin i Armstrong kročili su na Mjesec. U isto vrijeme članovi tzv. Mansonove obitelji počinili su najmanje četiri višestrukih ubojstva u sunčanoj Kaliforniji. A “najslavnije” je ostalo ono holivudske glumice Sharon Tate, supruge poljskog redatelja Polanskog.
Izdavači romana “Djevojke” Emme Cline (r. 1989.) - u nas je to Profil - ističu da se isti temelji baš “na priči o kvazihipijevskoj komuni Charlesa Mansona odgovornoj za seriju brutalnih ubojstava”. No, to je samo promidžbeni trik. Cline, naime, uopće ne spominje Mansona, ali ima Russella koji mu “po svemu” odgovara. On ima pop-glazbenih, kantautorskih ambicija, poput samog Mansona.
Jedino ubojstvo koga se autorica epizodno dotiče jest upravo “ubojstvo” izmišljenog slavnog rockera Mitcha, Russellova znanca. (Za Mansona je to bio bubnjar Beach Boysa.) Ona pripovijeda o djevojačkom odrastanju u Kaliforniji ljeta 1969., koristeći pritom Mansonovu obitelj kao kontekst. Ali, njen je tekst nešto sasvim drugo, samostojan i nezavisan.
Mlada Emma Cline u prvom licu čudesno oživljava vrijeme u kome nje nije ni bilo. Izgradila je “veliki američki roman” na kontrapunktu djevojčice u pubertetu i sredovječne, usamljene žene, koji nije niti odveć opsežan (257 stranica). Bliža je “Lovcu u žitu” Salingera, negoli “tolstojevskim” romanima Franzena.
U “Djevojkama” Cline opisuje djevojčicu Evie Boyd, koja je živjela u jednom gradiću u Zaljevu San Francisca, opisuje njeno turbulentno ljeto ‘69. između osnovne i srednje škole – četrnaest joj je tek. “Ukrasili” su joj ga roditelji s rastavom, pa zatim najbolja prijateljica (Connie) s kojom je prekinula druženje. Ostala je živjeti s majkom, kćerkom holivudske glumice.
Onog “jednoga dana” Evie je u parku ugledala skupinu “besprizornih” djevojaka i ostala “očarana njihovom slobodom i opuštenošću”. Kopale su po smeću - po kontejneru, a među njima ju je privukla Suzanne. Evie zatim sretne istu Suzanne, malo stariju curu, u nekoj drogeriji. Prodavač ju je istjerao iz trgovine, pa je Evie “ukrala” odnosno kupila toaletni papir za nju. Potom joj se pokvario bicikl, baš kad je nailazio autobus s Russellovim curama. I to je njena karta za imanje ili ranč na kome je živjela zloglasna “obitelj”.
Majka Boyd prezauzeta je svojim ljubavnicima i tretmanima ljepote, pa nije ni primijetila višednevna izbivanja kćerke. Ona misli da Evie boravi kod Connie, ne znajući da proživljava avanturu s hipijima koji su novac smatrali kugom a krađu blagoslovom. Pa tako i sama donosi novac na imanje “obitelji”, a za tim “organizira” provalu u svom susjedstvu. To je bila “prava” zgoda da brižna majka, naposljetku, dozna gdje joj je kći i čime se bavi.
Amerika je, čini se, bila zabavljena odraslim problemima, puštajući svoju djecu da bauljajući pubertetom zalutaju u ovu ili onu obitelj, u ovakav ili onakav kult, jer Russell – Manson je bio, doista, samo jedno od sličnih mjesta, posebice u Kaliforniji. A majka je mislila ono što joj je odgovaralo, kao i mnogi drugi roditelji.
“Russell ih uči kako otkriti put do istine, kako iz sebe osloboditi svoje potisnuto, istinsko biće.” Još u autobusu, Evie je shvatila: “sve su s njim spavale”. A nakon što je već provela neko vrijeme “na ranču”, uvidjela je da svi pričaju o slavnom rockeru Mitchu i “o Russellovu skorom ugovoru za izdavanje ploče”. Dakako, ovdje se pušila trava jača od one koju je Evie koristila s Connie.
Russell je bio “možda majčinih godina”. Nosio je traperice i jaknu od jelenje kože. “Poslije sam čitala kako je tražio slavne, donekle slavne i one koji su se oko slavnih motali”, njima se dodvoravao pa ih cijedio. Poslije Russellova pitanja: “A zar mi ne želiš zadovoljstvo? Ja ga tebi želim”, uslijedio je seks. “Kad je svršio vlažno je uzdahnuo. Slana vlaga sperme u mojim ustima, njen uznemirujući nalet.”
Kao sredovječna Amerikanka, Evie je itekako svjesna da je slučajno izbjegla prvo poprište višestrukog ubojstva, u kome je trebao umrijeti Mitch. Zaprepaštenje pred vlastitim zlom ono je što ostarjelu Evie čini životnom, baš kao i sam Russell (Manson). Očito je razlog zla i zločina ono za čime tragamo mitizirajući zločince, serijske ubojice i vođe kultova. I pritom ostajemo bez pravog odgovora.
Na rubu zla i prošloga vremena Cline je stvorila nezavisnu junakinju, pokazujući jedan mogući put u pakao, put koji uvijek započinje tu, među nama, a nudi se svakom nazočnom. To što je Evie ostala nespomenuta “u knjigama” o Russellovim ubojstvima, može zahvaliti jedino Suzanne, koja ju je izbacila iz vozila, a ne sebi samoj. S tim i takvim stavom Emma Cline otvorila je jednu sjajnu spisateljsku karijeru koja se može poslužiti javnim sablaznima, ne zaboravljajući da je u središtu svake, pa i zločinačke priče, usamljeno ljudsko srce.
