Nova zbirka priča Romana Simića Bodrožića, laureata nagrade Jutarnjeg lista za najbolju prozu 2005., potvrđuje sve ono pohvalno što je kritika već izrekla o tome piscu govoreći o prvim dvjema zbirkama: “Mjestu na kojem ćemo provesti noć” i “U što se zaljubljujemo”.
Simić Bodrožić obrazovan je i “elegantno drukčiji” prozaik koji se sjajno nosi s različitim stilovima, pripovjednim perspektivama, pa i pročitanom lektirom. Polazište njegova pripovijedanja su emocije, “stvari srca”, rekao bi sam, dakle onaj sklizak i opasan teren na kojem, u životu kao i u tekstu, nema puno prostora za pogreške i popravke.
No, ovaj autor pisanju ionako pristupa s tom spoznajom, pa svoje pripovjedne tekstove, vrlo često i suptilno, izgrađuje od onoga o čemu je teško govoriti, onog neizrečenog ili prešućenog. Tako je to bilo u “U što se zaljubljujemo”, zbirci koja je tematizirala “dvoje” u ljubavnom, obiteljskom ili bilo kojem drugom odnosu koji se temelji na “stvari srca”.
U novoj se zbirci među to “dvoje” useljava “treći”, dijete, s kojim ostaju zauvijek povezani u roditeljskom odnosu, jednom od najkompliciranijih međuljudskih odnosa čije nijanse, ljepote i užase nastoji osluhnuti i zabilježiti ovaj pisac. Roditeljstvo u ovim pričama, koje neskriveno proizlaze i iz osobnog piščeva iskustva, nije svedeno na idilične sličice, dapače, ono mijenja, komplicira, produbljuje, straši, pa i hrani međusobne odnose.
Uvodna priča “Lisice”, kao uvod u glavnu temu roditeljstva u kojem je dijete tek želja, zanimat će čitatelja jer je riječ o svojevrsnom dijalogu s knjigom “Hotel Zagorje” piščeve supruge Ivane Simić Bodrožić.
Osim što doista funkcionira kao nadopisivanje životnog i literarnog predloška, odlična je dijagnoza dviju paralelnih priča iz prošlosti koje se stapaju u jedno, baš kao i njihovi akteri. Nakon “Lisica” slijede priče koje povezuje zajednička tema; kao likovi se tu pojavljuju iscrpljeni roditelji male djece, samohrane majke s kćerima tinejdžerkama, očevi koji šutke promatraju nevolje svojih odraslih kćeri, problematizira se majčinstvo i očinstvo...
Svi su oni, ti likovi, uhvaćeni u mrežu prošlosti i sadašnjosti, usamljenosti i znakovite šutnje, strepnji i strahova, ponekad i u svoje prazne živote, ali i “puna srca”. Pojavljuju se tu davni demoni, nesporazumi i neizvjesnosti, muškarci imaju svoje davne muške prijatelje i “slabi su na preživljavanje”, žene se nose s neželjenim trudnoćama i neizvjesnim budućnostima, i sve se u tom krugu roditelja i djece doista ne svodi samo na “voli ga, nahrani ga”. Ili možda ipak da, a sve ostalo spada u dimenziju onog nevidljivog, neizrečenog, a upravo tu stupa na teren ovaj pripovjedač koji zna osjećati, ali i promatrati.
Roman Simić Bodrožić pisac je senzibilnih, pa i tužnih priča s oštrim okom za male stvari koje su zapravo odlučujuće, pa i univerzalne za sve naše živote. Njegove dotjerane rečenice i smisao za bilježenje kratkih trenutaka u kojima se kriju slutnje i strepnje, čine ga jednim od najelegantnijih predstavnika hrvatske proze, znalcem koji istovremeno ne “gnjavi” svojim znanjima.
Također, kao i kad smo čitali njegovu prošlu zbirku, “Nahrani me” svojim dužim i kompleksnijim pripovjednim tekstovima ostavlja dojam kako je ovo autor koji ima daha i zamaha za onu pripovjednu vrstu koja mu je ionako “suđena” već i vlastitim imenom.