CRVENA VODA

NOVI KRIMINALISTIČKI ROMAN PISCA JURICE PAVIČIĆA Napeta potraga za nestalom srednjoškolkom duga 30 godina

Vojko Bašić / HANZA MEDIA

Knjiga prati nestanak 17-godišnje djevojke 1989., nakon ribarske fešte. Nestanak zasjene politička previranja koja su uslijedila

Novi roman Jurice Pavičića “Crvena voda” (Profil) priča je o Mistu, dalmatinskom gradiću za čiji toponim autor bira tek opću imenicu, pišući o ljudima i kraju koji bi se svojom nominalnom neodređenošću, ali i mentalitetom, moguće i izmišljenom pojedinačnom sudbinom, a sasvim sigurno opisanom specifičnom dinamikom tamošnje zajednice mogli multiplicirati na puno sličnih u Dalmaciji.

U rujnu zadnje godine komunizma, u doba dok još svi imaju poslove, djecu nisu poslali na ratišta, u rovove što će ih krenuti kopati prekosutra, dok još djedovinu nisu rasprodali strancima koji će stići ubrzo, u takvom Mistu netragom nestaje srednjoškolka koju će tražiti gotovo tri desetljeća. Potragapada u zaborav početkom rata, ali zato je ona obiteljska opsesivna i uporna, autor daje, u pozadini, kao kulisu, kroki vremena velikih promjena - propada jedan sustav, raspada se zemlja, počinje rat, dolazi vrijeme upiranja ka liberalnoj demokraciji i sve, dobro nam znane, zamke što stižu s tranzicijom.

Prodaja zemlje

Pri kraju romana jedan od likova, gledajući Misto, prisjeća se Antigone i Tebe, razmišlja o “kozmičkoj nepravdi”, momentu kad zbog greške pojedinca cijeli grad napadaju pošasti i nesreće. I Pavičićevo Misto je neka, suvremena, Teba.

“Zanimala me je ta antička ideja da za neku krivnju, koja je individualna, padne kletva na cijelu zajednicu. To jest antičko, ali je, jasno, rašireno. Postoji, recimo, i kod Hitchcocka, zbog incesta ptice napadnu jedno cijelo naselje. U interpretaciji barem jednog od likova romana zlo koje je jednom davno počinjeno prouzročilo je da ljudi, ti likovi mojeg romana i njihovi životi, odu u smjerovima u kojima su otišli. Sve ono što se kasnije, nakon prvog zla, događa u zajednici, kao da je neka vrsta kletve koja je uslijedila”, kaže Pavičić.

Gorki Šain, unuk partizanskog narodnog heroja, nekadašnji policijski inspektor, s promjenom sustava pragmatično se udjenuo u novi svijet - ne istražuje više zločine, ali obilazi Misto i mista u potrazi za ljudskim nesrećama, za strane investitore traži one koji su, pritisnuti raznim problemima, spremni prodati kuću, zemlju.

“Gotovo uvijek govorimo o onoj konverziji ljudi koji su bili lojalni dijelovi komunističkog sistema a poslije postali nacionalisti, tipa Zdravko Tomac. Ta je konverzija banalni klišej. Postoji i ona druga, o kojoj se rjeđe govori, ljudi koji su ponikli u komunizmu, a zapravo postali vrlo funkcionalni kotačići u kapitalističkoj ekonomiji, korporacijama. Neki od njih iskreno i vjeruju u taj svijet koji je potpuno oprečan onome u koji su vjerovali kao mladi. S druge strane, Gorki je čovjek koji ima određena znanja koja je stekao kao policajac i sad radi investigativni posao koji se danas najčešće i radi na Jadranu, raspetljava imovinske odnose, traži daleke rođake i pokušava okrupniti zemljište za turizam. Postoje zaista ljudi koji to rade. Bilo mi je interesantno usporediti kako se isti, mogli bismo reći zanat, može upotrijebiti u jednom sistemu za jedno i u drugom sistemu za nešto što je potpuna negacija toga“ kaže.

Nesreća kao artikl

Nesreća je, čime sad “trguje” Gorki, proširena poput zarazne bolesti: “Zanimljivo je da netko nesreću pretovori u izvorište profita. On je čovjek koji otkupljuje zemljište od ljudi koji su se na razne načine našli u nevolji i on tu nevolju mora namirisati, mora je pronaći. Tako se nesreća pretvara, kao i sve drugo, u još jedan artikal na polici ekonomske razmjene” kaže.

Nestanak, pak, Silve Vele urušio je brakove, izrovao živote ne samo njezinih najbližih, trajno je obilježio sudbine: “Zanimala me psihologija obitelji koja se nađe pred ekstremnom situacijom kao što je nestanak bližnjeg, tu se moraju konfrontirati dvije oprečne logike.

El Dorado

Jedna je da se mora minimizirati šteta, pokušati živjeti normalno koliko to mogu, barem iduća generacija, iako s trajnom mišlju da je ta osoba tamo negdje, a ne znate gdje. Druga je da se mora upregnuti sve napore da bi je se pronašlo. Ta dva moguća načina razmišljanja konfrontiram u dva lika”.

Dok susjedi, svako iz nekog svog razloga, rasprodaju djedovinu Ircima, jedan od likova tvrdoglavo odbija prodati svoje. Od Mista prezren, poručuje da ne prodaje da eto, “svi ne bi imali, da ne bi trošili što nismo zaradili. Zato, jer smo najsmrdljivija generacija. Jer mislimo živit bez rada, jer mislimo trošit što nismo stekli...”. I makar je to tek rečenica što ju, iz nekog svog životnog konteksta, izgovara jedan lik - pitamo autora, koji se u svojim kolumnama često bavi temom rasprodaje imovine, koliko je istine u tome: “To što on govori pomalo brutalno i isključivo govori o nečemu što postoji kao dominanta u današnjem mentalitetu, taj osjećaj El Dorada, da se može potrošiti priroda, prostor, socijalna kohezija, sve zato da bi se jednokratno zaradilo za nešto od čega će ova i možda iduća generacija izvlačiti profit, a nakon toga za naredne generacije neće ostati ništa”, drži Pavičić.

Elda, Hrvatica u Kanadi, prodaje zemlju, Hrvatsku uglavnom percipira preko članaka na portalima iz kojih vrišti ton “ozlojeđene ljutnje”. Otkud sveprisutna ljutnja?

“To vrijedi za cijeli prostor nekadašnje Jugoslavije. Ta ideja da je nama nešto uskraćeno, da nam je netko drugi nešto napravio, da mi nismo sami sebe zeznuli s krivim političkim izborima, s vjerom u krive ideologije, s vjerom u krive vjere, ta predgrađanska ideja da mi ne možemo pljunuti u šake i promijeniti stvari time da budemo pametniji, već da je nepoznat netko nama aterirao sistem koji sad imamo, a mi u tome nismo imali nikakva udjela, to je crta mentaliteta koja mene i kao privatnu osobu i kao novinara dosta nervira. To poimanje da nismo mi kao građani, već političari koji su ovakvi i onakvi, svemu krivi.”

ELIPSO

Izdvajamo