Prozne knjige Slavenke Drakulić, poznato je, nisu “razgovor o stablima”, već uvijek funkcioniraju kao spoj svojevrsnog istraživanja, vođenog jakim novinarskim nervom autorice, i želje da se ukaže na problem koji u većinskom dijelu društva još uvijek figurira kao tabu tema.
Na taj su način koncipirani svi autoričini romani, bez obzira bavili se oni bolešću, ratnim silovanjima ili životom slikarice Fride Kahlo. Po tome je Slavenka Drakulić prepoznatljiva, a bogme i na raznim stranama svijeta iznimno čitana i cijenjena autorica. Njezin novi roman, “Optužena”, vjerojatno je najsnažniji u tome kontekstu, jer je tabu-tema ovaj put emocionalno i fizičko zlostavljanje djece.
Čak i ako zamijetimo kako je to problematika o čijim su nas najmonstruoznijim svjetskim slučajevima mediji opsežno izvještavali, velika je razlika između publicističkog (pa i autobiografskog) napisa i onoga što čini Slavenka Drakulić.
Njezina priča o Optuženoj, ženi koja je ubila svoju majku nakon višegodišnjeg, kontinuiranog zlostavljanja koje je od nje načinilo emocionalnog invalida, snažna je dijagnoza psihe žrtve koja u jednom trenutku postaje zločinac, ali i vrlo precizno seciranje problema koji nije samo privatan, nego i javan.
Premda se Optužena, sada u sudnici u očekivanju presude, u dijelu pisanom u ispovjednom prvom licu jednine brani šutnjom, jer ne želi otkriti detalje svoga odnosa s vlastitom majkom i tako je na neki način izdati nakon što ju je ubila, te se dionice romana prepliću s onima u trećem licu gdje Djevojčica priča priču koju Optužena želi potisnuti.
Ta je dionica zapis o užasima koji se zbivaju unutar četiri zida jedne obitelji, prigušenim tonovima “da ne čuju susjedi” i lancu zlostavljačkog užasa koji se ponavlja iz generacije u generaciju.
Djevojčica je kćerka rastavljenih roditelja; muškarca koji teško prihvaća svaku odgovornost i žene koja nakon rastave ostaje bolesno ovisna o njemu, ali i unuka dvoje staraca koji su svoju agresiju i nasilje prenijeli na njezinu majku. Čitava skala emocija prema majci tipična je za traumatsko stanje koje je konstanta djevojčicina života u “malom kućnom logoru”.
U trenutku kad Djevojčica postaje Optužena i kad se ta dva glasa stope u jedan, a žrtva postane zločinac, završen je jedan kompleksan i mučan odnos, ali i prekinut krug obiteljskog nasilja jer Optužena tim postupkom želi zaštititi svoju kćer, od bolesne i nasilne majke, ali i sebe same.
Glavna teme Drakulićkine proze, tema tijela i traume, i ovdje je u samom središtu interesa, ali stupnjem kompleksnosti međusobnih odnosa likova, kao i intenzitetom mučnih opisa, “Optužena” je možda najsnažniji dio autoričina opusa, knjiga koja najviše uznemiri.
“Ja sam ti dala život, ja ti ga mogu i uzeti”, jeziva je rečenica koja funkcionira kao majčin credo i opravdanje za sve što čini, ali i mučna parola iza koje se skrivaju neke od najstrašnijih tajni naizgled običnih obitelji.
Slavenka Drakulić svojim romanom baca još jednu užasnu istinu u lice čitatelja i javnosti, a njezina priča također je i detaljna studija roditeljstva koje često nije idilična sličica iz obiteljskog albuma.
Naizgled hladan i distanciran prikaz užasa koji su obilježili život Djevojčici/Optuženoj, jedini je način da se precizno i detaljno uđe u svijest žrtve za koju su emocije ionako nešto što je odavno ubijeno u podrumu vlastitog doma.