Kad sam prvi put čuo za Dextera , samo kao informaciju o temi knjige, daleko prije nego sam je pročitao ili vidio seriju, prva misao koja mi je pala na pamet bila je: kako originalna ideja, osmisliti junaka koji je serijski ubojica serijskih ubojica.
Nisam odmah kupio prava za objavljivanje knjige na hrvatskom. Najprije su izašle tri uspješnice o Dexteru, pa je snimljena serija i tek kad je Dex postao nešto više od kuriozuma (knjige koja je nominirana za Edgara kao najbolji debut godine, pa povučena s liste) zaključio sam da će biti vrijedan dodatak zvjezdanoj listi autora koji krase NAJbiblioteku.
Naravno da mi nije promaknuo ni kontroverzni efekt ni sva sila moralnih dvojbi koje normalnog čovjeka strefe u glavu kad pomisli da je glavni junak, mogli bismo reći heroj knjige, psihopat i monstrum. Dobro, reći ćete, a Hanibal Lecter?
Dexter je svakako puno dopadljiviji i probavljiviji lik od najpoznatijeg kanibala. Dex je ustvari, onakav kakvim ga je stvorio njegov poočim policajac Harry Morgan, oblik društvenog korektiva, on baca iz igre ona čudovišta kojima pravna država nije ili ne može stati na kraj.
Prema Harryjevu kodu, Dexter smije svoj poriv za ubijanjem iskaliti samo na dokazanim serijskim ubojicama čije zločine društvo nije u stanju sankcionirati. A dok to čini mora biti dovoljno oprezan da ne bude uhvaćen. Harry je prije svoje smrti dobro poučio Dextera svim policijskim procedurama, a Dex je cijelu stvar odveo korak dalje, pa se kao forenzični tehničar, specijalist za tragove prskanja krvi zaposlio u Odjelu za umorstva policijske centrale u Miamiju. Tako otkriva ubojice koje treba eliminirati i istovremeno zameće svoje tragove.
No usprkos činjenici da Dexter svojim noćnim eskapadama štiti zajednicu od predatora, on sam je najveći predator, lišen osjećaja krivnje, moralnih dvojbi i ljudskih emocija. Njegova ubojstva su jednako tako ritualna i sadistička kao i onih malignih društvenih kanceroznih izraslina koje tako efikasno uklanja. Da li oduzimanje života drugom ljudskom biću čini Dextera jednakim zločincem, bez obzira na to što je smrt jedino što su takvi izrodi zaslužili? Filozofsko, etičko ili pravno pitanje ostat će bez odgovora, jer su naše simpatije nedvojbeno i jedinstveno na Dexterovoj strani. Govorimo li tu o umješnosti autora Jeffa Lindseyja ili vrsnih scenarista serije, jedno je jasno, Dexić je ušao u našu kolektivnu svijest kao vigilant, privatni djelitelj pravde. Njegove metode se možda razlikuju od Prljavog Harryja kako ga je otjelovio Clint Eastwood ili rodočelnika svih vigilinata Paula Kerseyja u liku Charlesa Bronsona, ali efekt je isti, jedan zločinac manje.
No ono što je specifično u Dexterovu slučaju jest upravo njegova psihopatologija, njegovi manje ili više uspješni pokušaji mimikrije u društvenoj zajednici u kojoj emocije za njega predstavljaju nerješivu zagonetku. On je kao neki izvanzemaljac, biće s drugog planeta koje se prikriva pod maskom čovjeka. Imitirajući druge, pokušavajući proniknuti u misterij međuljudskih interakcija, Dexter je neka vrsta promatrača te za njega strane kulture. Njegove opservacije i komentari su ujedno dirljivi i duhoviti te daju i knjizi i seriji taj odmaknuti duh. Kroz Dexterovu lupu i mi promatramo našu civilizaciju, običaje i suodnose te tako razvijamo empatički odnos prema Dexu, stvorenju bez imalo empatije.
No tu zapravo griješimo. Kroz knjige i sezone serije Dexter kao lik izrasta i polako izlazi iz svoje kože sociopata. Pronalazi Ritu, svoju romantičnu vezu, koja je isprva samo kamuflaža, ali preko njezine djece Dex dolazi u doticaj s djetetom u sebi. I mi kao čitatelji i gledatelji prisustvujemo transformaciji koja Dextera kao brata svojoj polusestri Debori, kao oca svom djetetu i suradnika na poslu, čini na neki čudan način boljim pripadnikom zajednice od većine „normalnih“. Naravno, to što likovi evoluiraju jest čar umjetnosti, književne i vizualne.
Jedna stvar, međutim koja nikako neće evoluirati, je stav društva. Čitajući knjigu „Dexter sanja mrak“ nećete moći zanemariti činjenicu da Dexterov antagonist, tajanstveni „ubojica iz hladnjače“, za svoje žrtve bira samo prostitutke. Stav policije pri rješavanju tog slučaja je prilično ležeran iz jednostavnog razloga jer su ubijene talog društva. Naravno za ubojicu koji ima „viši“ cilj, izbor prostitutki je samo lakši način pronalaženja žena koje može ubijati, no društveno pitanje tretiranja prostitucije ostaje visjeti u zraku kako u Miamiju tako i u Zagrebu. U romanu Dexterova polusestra je policajka koja radi u Odjelu za poroke i noćima na ulici glumi prostitutku. Ona mami potencijalne klijente u policijsku stupicu, sve dok ubojica ne zaviri u njezin kvart i ne smakne jednu od cura koje prakticiraju najstariji zanat.
Ono što prvo upada u oči je zakonitost da kad društvo kriminalizira neku aktivnost (droga, prostitucija) dolazi do porasta cijena zabranjene robe (rizik uhićenja diže cijenu) i bogaćenja kriminalnog miljea koji u tome nalazi lukrativni posao. Obrnuto, kada se neka aktivnost dekriminalizira (klađenje, kockanje, alkohol) društvo oduzima podzemlju dio kolača, slabi ga financijski, stavlja aktivnosti u legalne okvire, ubire poreze i osigurava fair-play.
Čini se logičnim da bi vlast trebala uočiti taj pravocrtni razvoj događaja kada su u pitanju prostitucija i lake droge. Ali ne, svjedoci smo upravo daljnje delegalizacije i kriminalizacije, što samo ide na ruku onima koji žive od zabranjenih rabota. Ako je najstariji zanat - najstariji valjda bi trebao imati neki dignitet barem po starosti, sigurno postoji razlog zašto ga nije uspio zatrti nijedan sistem u povijesti. Bit će da ima nešto u ljudskoj prirodi što stremi seksualnom činu po svaku cijenu. Možda je doista istinita činjenica da svoje tijelo prodaju samo osobe s društvenog dna, no ako je tako, što je društvo poduzelo da ti ljudi na dnu prestanu postojati?
Otkud dolaze sve te mlade djevojke koje su nedovoljno obrazovane, siromašne, teškog socijalnog porijekla i bez mogućnosti da zarade za život na drugi način? Sramota koju bi trebali osjećati oni koji imaju vlast da stvore uvjete kako bi prostitucija kao nužda za preživljavanje nestala, možda se previše lako dade sprati i racionalizirati opravdanim gnjevom o nemoralu i kažnjavanjem kurvi. Dok bi zapravo trebali pogledati sebi u oči i reći da bi se prekvalifikacijom seksualnih radnica i legalizacijom polučili bolji efekti. Ugledajmo se u zemlje gdje to funkcionira, a ne u srednjovjekovne metode izlaganja bludnica u javne negve, čitaj foto session u sudnici.
Dexter naravno nema veze s prijateljicama noći, osim posredno, ali je dao savršen povod za ovaj mali društveni prijekor. Dexter s druge stane nastavlja živjeti svoj književni i televizijski život i uveseljavati nas svojim novim avanturama. Mi naravno pokrivamo oči, zaboravljamo da je Dex serijski ubojica i navijamo za njega upravo u onoj mjeri u kojoj želimo da su nam ulice čiste od tipova koji pokupe neku klinku s ceste, odvezu je na put bez povratka i kasnije nam se smiju u lice. Poželimo duboko u svom srcu, bez obzira na pravnu državu, svakom takvom tipu jedan bliski susret s Dexterom.