Ivica Đikić jedan je od najprobojnijih i najvažnijih hrvatskih pisaca početka stoljeća. Za debitanski roman „Circus Columbia“ dobio je Mešu Selimovića, nagradu za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Oskarovac Danis Tanović kasnije je po motivima spomenutog romana snimio film. Autor je i više publicističkih knjiga, prije godinu i pol dana objavio je „Bearu“, dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici. Osim romana, piše i poeziju, kratke priče, a kao pisac scenarija dospio je i do Netflixa koji prikazuje seriju „Novine“. Drugu sezonu „Novina“ na HTV-u će emitirati ove jeseni, na Netflixu na zimu, a Đikić trenutno piše treću.
Novi Đikićev roman „Ukazanje“ (Fraktura), alegorijska je priča koju iz prvog lica pripovijeda Albert Koc, žrtva montirana političkog procesa, čovjek koji je za predsjednika neimenovane države pisao govore. Kad predsjedniku značajno opada rejting Koc ga uvjeri da osnuju Posebni ured za društvenu samokritiku (PUDS) u kojem mu svako toliko piše govore u kojima predsjednik kritizira društvo, ponekad - i samog sebe. Plan je bio začepiti usta oponentima suptilnijom metodom negoli su to zakoni koji kažnjavaju kritiku režima, maknuti strogu kontrolu Interneta i društvenih mreža. I gotovo da je funkcionirao …, dok se kontroli nisu otele – životinje, čudnom silom privučene na brdo Gospina ukazanja.
Kako je nastajao ovaj roman, kako ste ga gradili? Ukazanje i brdo, sudstvo koje nije nezavisno, svećenici koji pipkaju druge i brane ekonomski interes brda ukazanja, poprilično korespondira s ovdašnjim i društvenim reljefom.
- Roman je izrastao iz slike koja mi se davno javila i koje se otad nisam mogao riješiti: to je slika mnoštva životinja - domaćih i divljih, velikih i malih - koje se spontano i smjerno okupljaju na nekom brdu da bi svjedočile ukazanju, koje je ljudskim osjetilima i ljudskom umu nedohvatljivo. Pritom se ta slika nije javila kao satirični refleks, niti ja u romanu razvijam kao satiru. Drugi stup je način izlaganja, način prikazivanja problema, a to je monolog, to jest završna riječ optuženika u bizarnom političkom procesu. Na tome je onda izgrađen čitav jedan samosvojni svijet ispunjen alegorijom i zloslutnom bajkovitošću.
Kad se roman pojednostavi ovako kako je pojednostavljen u vašem pitanju, onda se zbilja može pomisliti da se radi o tematiziranju ili preslikavanju stvarnosti. Ali zaista nije: “Ukazanje” je plod mašte i jedino ga je tako ispravno čitati, pri čemu sam, naravno, koristio zbilju i vlastito iskustvo da bih dohranio svoju maštu. Zanimalo me da stvorim svijet u kojem će čitatelj, barem načas, povjerovati da je iz stvarnosti preuzeto baš ono što je u potpunosti izmaštano.
Svećenici uz brdo ukazanja plaše se konkurencije…, misle da Gospa treba pomoć pa, makar deklarativno, u njezino ime - puštaju krv životinja. To je Crkva koja u Gospu - ne vjeruje
- Svaka vjera u određenoj je mjeri i naivnost, a čini mi se da je odlika duboke vjere - ne govorim o vjeri samo u smislu religije - svijest o vlastitoj naivnosti. Albertu Kocu, pak, svjesna naivnost potrebna je da bi uopće smogao snage da iziđe pred sudsko vijeće i da iznese svoju obranu. Ovog romana ne bi bilo da nije tog momenta naivnosti kod Alberta Koca.
Može li se, kako u vašem romanu stoji, “nacionalizirati ljudske mozgove”? Razni su sistemi pokušali neku varijantu toga.
- Naravno da se može nacionalizirati ljudske mozgove: ne stalno, ne sve i ne u potpunosti, ali može se dovoljno dugo, dovoljno široko i dovoljno duboko za provođenje najopasnijih i najpogubnijih ideja. Treba samo ljude zaraziti strahom od neke opasnosti, koja prijeti svakome od nas pojedinačno samo zato što smo pripadnici baš te nacije, baš te vjere. Pogledajte samo kako se u Europi u protekle dvije-tri godine radikalizirao stav prema izbjeglicama iz islamskog svijeta ili “ilegalnim migrantima”, što je postao uobičajen naziv za ljude koji bježe od patnje i žele dostojno živjeti i raditi. A nije se dogodilo ništa drastično i prijelomno. Samo je manipulativno i uporno širenje straha od islamske opasnosti polučilo rezultate, pa više nitko i ne reagira na neljudski odnos mnogih europskih država prema izbjeglicama.
U mentalitetu politike nije samokritika.Pamtite li nekog samokritičnog političara?
- Mene je u “Ukazanju” samokritika zanimala kao oblik populističke propagandne manipulacije u političkoj borbi pa je ovaj roman, uz ostalo, i literarno istraživanje manipulativnih mogućnosti samokritike, mogućnosti koje nisu ozbiljnije iskorištavane, osim donekle u Staljinovu Sovjetskom Savezu kao represivno-isljednička tehnika. Upravo to što je samokritika tako rijetka u politici ponukalo me da razmišljam o mogućnostima njezine političke upotrebe i zloupotrebe. S obzirom na to da se radi o delikatnom procesu i o više-manje netaknutom terenu, mislim da su mogućnosti neslućene.
Je li demokracija tek utopija?
- Demokracija je vrlo krhka biljka jer ona nije nešto samoniklo: ako se u jednom času primila u našem vrtu, to ne znači da će ondje trajno stajati uspravno, neovisno o tome što mi činimo. Svjedočimo kardinalnim primjerima Mađarske, Turske, Poljske, Italije... Osnovna vrijednost demokratskog i slobodnog društva jesu mehanizmi koji raskrinkavaju i suzbijaju manipulaciju i zloupotrebu povjerenja, a mislim da ti mehanizmi - ponajprije nezavisno novinarstvo - generalno slabe ili se sasvim urušavaju. Novinarstvo koje ne ide niz dlaku moćnicima nastoji se i uspijeva ozloglasiti čak i u zemljama poput Sjedinjenih Država. Novinare se proglašava “neprijateljima ljudi”, što je puno šire i podlije od izdajničkih kvalifikacija koje se kod nas lijepe po plećima novinara. Novinarstvo smišljeno ubijaju samo zato da bi se moglo još masnije lagati, obmanjivati i izvrtati činjenice u korist vlastitih interesa, a svemu tome veliki obol daju i sami izdavači, urednici i novinari.
Na čemu trenutačno radite?
- Uz svoj osnovni novinarski posao u Novostima trenutačno pišem scenarij za treću sezonu serije “’Novine’. U drugoj sezoni - koja bi na HTV-u trebala krenuti na jesen, a od siječnja 2019. bit će dostupna i na Netflixu - donekle pomičemo fokus s novinarstva na politiku, a u trećoj sezoni naglasak će biti na pravosuđu. To u nekoj mjeri korespondira s problemima kojima sam se bavio u “Ukazanju”. Osim toga, s piscem i novinarom Emirom Imamovićem Pirketom i producentima Nebojšom Tarabom i Miodragom Silom razvijam scenarij dramske serije pod naslovom “Amnezija”, a nedavno nam se priključio i redatelj Goran Gajić.