Prozaici izumiru. Tražiti među rođenima poslije 1990. romanopisca jednako je kao da tražiš orača s konjima. Ne izumiru dramski autori. Ipak u kazalištu postoje neka perspektiva i publika, premda se naši teatri prema domaćim autorima odnose s visoka i igraju ih rijetko, nesustavno, kao da im uslugu prave. A naši mlađi dramski pisci nisu ništa slabiji od engleskih ili katalonskih, iza kojih stoji mašinerija, za čiju promociju se ne žali novca. U našim teatrima pisce plaćaju mizerno, kao da su nužno zlo. A da vide svoje djelo, često čekaju godinama.
Pročitao sam tri drame Luke Vlašića, još studenta dramaturgije, Zagrepčanina, rođenog 1990., koji izvan Akademije dramske umjetnosti nije poznat. A da je kojim slučajem Katalonac ili Englez, stajalo bi iza njega više premijera, deseci kritika… Ovako, tko zna što će s njim biti. Shvati li pisanje kao hobi, neće dati koliko može; shvati li ga kao životni poziv, bit će možda kruha gladan. A talentiran je - svaki bi taj tekst odmah mogao zaigrati u boljem zagrebačkom ili nezagrebačkom teatru.
Vlašić očito piše lako, a i hrabro. Drama “Ništa novo” parodira, duhovito i učinkovito, Krležin dramski stil, umotan, rekao bih, u Čehovljevu “psihologiju”. Posrijedi je ambiciozna i maštovita igra. Što, zapravo, nama danas znači Krležina raspričanost? Gotovo ništa! Ali likovi koje je stvorio jesu živi, ipak će nas dirnuti. Tako i Vlašićev Pjesnik nije zanimljiv zato što brblja, nego zato što je stvaran, tužan u ovome vremenu. Vlašić ismijava pretencioznost i preosjetljivost današnje mladeži, ali ne docira, nego se suvremenost pomalja gotovo, rekao bih, slučajno. Piše lektiru za one koji ne čitaju lektiru. Osim Pjesnika, tu je i Melankolija, koja čita Krležu (kao Bela Krleža!) i apsolutno je uronjena u prenemaganje. Prenemaže se Deprah i još nekoliko likova. No iza prenemaganja stoje vapaji, iza narcisoidnosti strah. Dijalozi su dobro odvagnuti, živi, posrijedi je crna komedija i društvena satira živog tempa.
Druga njegova crna komedija, “Pokojni Matija Pauschal (Posmrtni marš za marionetu)”, smiona je vježba: ispituje granice takozvanog dobro skrojenog komada. U drugom sloju polemizira pak sa slavnom, malograđanskom Krležinom odlukom, da se odrekne mladenačkih ideala i počne pisati “dijaloge po uzoru na nordijsku školu devedesetih godina 19. stoljeća”. Znači ciklus glembajevskih drama za takozvanu ozbiljnu publiku. Odnekud čujemo Krležine Lauru, barunicu Castelli, Čehovljevu Arkadinu (iz “Galeba”). Ovdje se Vlašić, među ostalim, suptilnim prianjanjem uza sadašnjost, ruga diktatu takozvane političke korektnosti, pa je debela žena nesretna zato što je debela! Ne pomaže zataškavanje…
Treća crna komedija, “Finalement”, više nije persiflaža nego solidna komorna drama: ljubavni četverokut, dva para u restoranu koji isprva odbijaju prihvatiti realnost. Odmah može na malu pozornicu ZKM-a ili HNK.