Najveća žrtva obrazovnog sustava. Kada smo bili dužni da Homerovu “Odiseju” pročitamo po nalogu školske lektire, za takav pothvat nismo bili dozreli. A kasnije, kada smo “Odiseju” dugovali vlastitoj zrelosti, nismo joj se vraćali jer se đak za života ne vrati nepročitanim lektirama. Šteta, nepovratna šteta, jer je Odisej junak i navjestitelj naših dana, i sve što smo proživjeli u svojim životima već je bilo zapisano u “Odiseji”, književnom tekstu zapisanom prije par stoljeća manje od tri tisuće godina.
Odisej, kralj Itake, sin je Laertov, a muž Penelopin. Otac Telemahov. (I to je već zamamno u grčkoj mitologiji, te književnosti iz nje nastaloj: bogatstvo i važnost rodbinskih odnosa, kao u kakvoj bosanskoj kasabi.) Kad se ono zaratilo protiv Troje, u jednom od prvih teško shvatljivih levantinskih ratova u našoj povijesti, Odiseju se baš i nije ratovalo. Bio je svježe oženjen i zaljubljen. Osluškivao je nerođenog sina u Penelopinom trbuhu, i nije nalazio da na svijetu ima ičega što bi od tog bilo preče. Osim toga, domoljublje mu nije bilo jača strana. Na kraj pameti mu nije bilo da je junaku lasno mrijeti za domovinu, pa se odlučio praviti lud. (Odisej je, pored svega drugog što jest, prvi ratni dezerter u našoj europskoj i balkanskoj povijesti.) Na originalan je način nastojao izvrdati vojnu službu: stao je orati zemlju upregnuvši u plug vola i magarca, a umjesto da u oranicu baca sjemenje, bacao je sol. (Tko god je ovo znao u ona doba, sredinom osamdesetih, kada se protiv svoje volje i zdravoga razuma moralo u vojsku, “Odiseju” je pročitao do kraja, probijajući se kroz Homerove heksametre, u kvrgavim prijevodima južnoslavenskih profesora klasičnih književnosti, koji su se uzaludno borili s guslarskom logikom materinjih nam jezika.)
Ali džaba se Odisej pravilo lud. Dohakao mu je Palamed, sin Nauplija, kralja Eubeje, inače pjesnik, lukav i nadmen tip, čija je uloga u povijesti – naravno, fikcionalnoj, mitološkoj – dramatično precijenjena. Recimo, smatra se da je Palamed izumio vagu s utezima, i mjere. Osobno sam Odisejeva stava: Palemed je bio domoljubna budala, i zato je denuncirao Odiseja što se pravio lud. A znao je da će se bitka za Troju odviti onako kako je odredila sudbina, sudjelovao Odisej u njoj ili ne.
I tako su započela njegova putovanja. Svako od njih upisano je u našu književnu i historijsku podsvijest. Odisej je živ i u srcima onih koji nisu čitali “Odiseju”. Takvi ga, međutim, nisu svjesni, pa bi morali na psihoanalizu. Među njegovim avanturama ovom čitatelju su najvažnije ove: ono kad je posadi zalio uši voskom da ih ne privuče pjev sirena, a sebe je dao privezati za jarbol da čistih ušiju čuje pjesmu. To je za mene najveća hrabrost. I drugo: kada je gostoljubivi Eol da pomogne Odiseju sve vjetrove svezao u mješinu, a onda je došao neki kreten, razvezao mješinu misleći da je u njoj silno blago, i tako izazvao oluju.
Odisejev povratak kući, gdje ga je čekala vjerna Penelopa, ali ga je prepoznao samo stari pas, najtužniji je hepiend u književnoj povijesti. Ili u povijesti književnih završetaka. To je mjesto iz kojeg su iznikli svi dobri sretni završeci holivudske i neholivudske civilizacije. Divan je Odisej. Danas ga utjelovljuju turisti, naročito japanski i kineski.