Ako vam je slučajno promaklo, upravo je u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj, lansiran četvrti nastavak serije “Millennium” švedskog pisca krimića Stiega Larssona. S prodanih osamdesetak milijuna primjeraka u pedeset zemalja, jasno da se radi o jednom od najprodavanijih pisaca krimića u seriji popularnih pisaca švedskog “noira” poput Henninga Mankella i Camille Läckberg. U čemu je tajna planetarnog uspjeha Larssona nije predmet ovog teksta, iako vjerujem da je novinarka NYT Michiko Kakutani u pravu kad piše da je ključ u suprotstavljanju stereotipima koje imamo o Skandinaviji.
Objavljivanje knjige “Što nas ne ubije” pratile su tajanstvenost i velike sigurnosne mjere i, naravno, reklama. Kao kad su svojevremeno objavljivani nastavci “Harryja Pottera”. “Millennium” i jest neka vrsta “Harryja Pottera” za odrasle, što se ne odnosi na kvalitetu, nego na fenomen.
No, teško je reći da li bi knjiga izazvala toliku pažnju da pisac Larsson nije mrtav već deset godina. Iako su se spominjale bilješke koje je ostavio, nije u tome zanimljivost ove knjige. Ne radi se o bilješkama koje treba dovršiti - ili barem u ovom nastavku one nisu korištene. Nastavak je napisao, tj. u potpunosti izmislio drugi pisac, David Lagercrantz. Je li on, dakle, nekakav “ghost writer”, dakle Larssonov koautor, ili možda plagijator? Ne bi se moglo reći, jer niti ga je odabrao sam Larsson kao svog nasljednika, niti se on predstavlja kao Larsson. Projekt je od Lagercrantza naručio nasljednik prava. Dobio je dozvolu da preuzme karaktere i smisli vlastitu priču.
David Lagercrantz je respektabilan novinar tabloida Expressen i pisac, najpoznatiji po biografiji nogometaša Zlatana Ibrahimovića “Ja Zlatan”. U nedavnim intervjuima, u povodu lansiranja knjige, on sam tvrdi kako se upustio u pisanje nastavka zato da ostvari želju svakog pisca i njegovih čitatelja da likovi dalje žive, da se o djelu i dalje priča i da čitatelji uživaju. Pa je li onda ovaj novi pisac “Millenniuma” imitator Stiega Larssona? Ne, nije ni to. Kako sam kaže, nije želio imitirati njegov stil i praviti se da je on Larsson. On jest nastavio Larssona, ali svojim stilom.
Iako nitko u vezi s nastavkom ne spominje novac, priča o tome kako je nastalo ovo djelo govori i o drugoj strani cijelog projekta kreiranja neke vrste “dvojnika “ (baš kao u filmovima!), koja ipak nije samo produžavanje života pisca i djela. Naime, sam autor priča kako mu je ovu ideju predložila agentica, a s tim su se složili i nasljednici i oduševljeni izdavač. Ali, istini za volju treba napomenuti da su otac i brat kao jedini nasljednici ogromnog bogatstva odlučili sav prihod od nove knjige darovati antifašističkom magazinu Expo koji je Larsson osnovao. Za pretpostaviti je da će pozamašan dio zarade ipak završiti kod Lagercrantza. Nastaviti djelo najprodavanijeg pisca krimića na planetu ogroman je izazov sam po sebi, pogotovo nakon što je velika većina prvih kritika vrlo pohvalna.
Jedan vid pojavljivanja nastavka “Millenniuma” ostao je gotovo zanemaren. Naime, bez obzira na literarnu vrijednost djela, ostaje zanimljivo pitanje autorstva. Relativizira li ovaj postupak lansiranja “dvojnika” pojam autorstva? Pristalice tumače da ovaj postupak preuzimanja likova dolazi iz svijeta i televizije i filma. Pa tako, na primjer, Disneyjeve likove već odavno ne crta sam Disney. I James Bond pisca Iana Fleminga i dalje živi, iako razni drugi autori pišu nastavke, kao i inspektor Hercule Poirot davno pokojne Agathe Christie. Znači li to da je postupak nastavljanja dozvoljen u krimićima, ali ne i u tzv. ozbiljnoj literaturi? Ili bi se sutra mogao pojaviti nastavak Shakespeareova “Hamleta” i Tolstojeva “Rata i mira”, a možda i Kafkina “Procesa”, zašto ne?
Jedno je legalni aspekt problema, a drugo etički. Malobrojni kritičari ovog postupka kažu da ne treba uspoređivati krimiće s klasicima književnosti. Branitelji, pak, tvrde da vlasnik prava može odlučiti što hoće, pa i dati dozvolu nekom drugom da nastavi “život pisca i djela”. Možda će trebati redefinirati pojam intelektualnih prava. I demistificirati pisce i napraviti razliku između pisca i autora, zanatlije i umjetnika kako piše jedan švedski kritičar.
Ovako, dok se zaista ne pojavi nastavak Shakespearea, etički nastrojeni duhovi se ne uzbuđuju previše oko pisca koji nastavlja Larssona.
David Lagercrantz je pisac koji ima nekoliko knjiga iza sebe, ima dakle ime i reputaciju. Pa iako inzistira da je ova knjiga njegovo originalno djelo u smislu stila, a ne tek puka kopija Larssona, za to mu je već kasno. Naime, došao je u centar svjetske medijske pažnje tek kad je postao nastavljač trilogije Stiega Larssona, a ne ranije kao David Lagercrantz. Očito bi istovremeno želio biti priznat kao Lagercrantz, a ne samo dvojnik, pa makar i Larssonov. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li to i uspjeti. Jer, sa stajališta pisca postavlja se upravo to pitanje: zar se ne boji da se nikada više neće izvući od “slave” dvojnika, pa makar to bilo financijski isplativo? Ako i napiše nešto novo, što s Larssonom nema veze, za njim će se vući dugačak rep pisca koji je pristao oživjeti Larssonovo djelo. Pa čak i kad piše bolje od Larssona.