Po zanimanjima protagonistica predmetnutih kratkih priča, njih 43, Lucia Berlin (1936 - 2004) pisala je autobiografske kratke priče. Njene junakinje imaju smrtno bolesne sestre, puno djece, odbjegle muževe, kao i ona sama, imaju maloljetne ljubavnike, a zaposlene su kao medicinske sestre, učiteljice itd. Ukratko, nalikuju životopisu autorice i njegovim fragmentima. No to kratku priču ne čini izvrsnom, ni lošom, tek specifičnom.
Berlin je napisala “revolucionarne” kratke priče o Amerikanki koja je voljela seks i alkohol, kojoj je oboje bilo ispred djece. U površnom smislu, svojim carverovskim držanjem, ali ženskim, uzbunjivala je mirne zakutke short-story. Dok je maloljetni ljubavnik bio i ostao velik grijeh “stare” učiteljice, bezuvjetno se poslužila njime, sudeći prema jednoj od ovdje predstavljenih kratkih priča. Vlastita su je djeca optuživala da je “pijandura”, ali za sklonost seksu nisu iznašla sličnu, ponižavajuću usporedbu.
Posvećenost tjelesnom zadovoljstvu, putem seksa i alkohola, bila je za junakinje spisateljice Berlin ispred svega, i to u ono davno doba kada društvene mreže još nisu inzistirale na reality-zvijezdama, kojima je to osnovni životni sadržaj. Bilo je tu i droge, premda je ja-pripovjedačica, uvjetno sama “Lucia”, klasična ovisnica o alkoholu.
Rođena na Aljasci, zato što joj je otac bio rudarski inženjer, Lucia Berlin živjela je po rudarskim naseljima Idaha, Kentuckyja i Montane. Kad joj je otac otišao u rat, majka se s njom i mlađom joj sestrom preselila u El Paso, Teksas, djedu uglednom stomatologu - koji postoji i u njenim u pričama, uz aluziju da seksualno napastuje kćer i dvije unuke. Poslije rata, otac je odveo familiju u Santiago, u Čileu. I Lucia je tamo završila srednju školu i služila mu kao domaćica na zabavama i domjencima. Jer, njena je majka odlazila u svoje odaje s bocom alkohola u ruci.
Luciji je s deset godina dijagnosticirana skolioza, odnosno iskrivljenje kičme. 1955. upisala je Sveučilište u Novom Meksiku, no ubrzo se udala, s devetnaest. O ranoj udaji pisala je u pričama. Dobila je dva sina, no njen suprug, kipar, odjednom je nestao - i o tome, opet, piše u jednoj priči. Diplomirala je, pa upoznala pjesnika Edwarda Dorna i njegovo društvo: pjesnika Roberta Creeleya i dvojicu jazzera, pijanista Racea Newtona i Buddyja Berlina.
U tom je društvu propisala, još uvijek u Albuquerqueu, Novi Meksiko. Newton ju je oženio, samohranu majku s dvoje djece. 1958. preselili su se u Veliku jabuku, gdje muž svira a žena se druži s budućom literarnom ikonom: Denise Levertov; bio je tu i LeRoi Jones (Amiri Baraka). Tri godine kasnije Lucia i sinovi odlaze sa zajedničkim prijateljem, Berlinom, u Meksiko. On joj postaje treći muž - i u pričama je, ali pod drugim imenom, prikazan kao ovisnik ili narkoman.
U ovom braku Lucia je rodila još dva sina. Rastali su se 1968., kada je pisala magisterij na “matičnom” Sveučilištu. Usporedno je radila kao zamjenska nastavnica: djeca su uvijek gladna, njih četvero. Više se nije udavala. Idućih 20-ak godina (1971-94) Lucia Berlin radi sve što rade uspješni američki pisci: 100 raznih poslova, što svjedoče o njezinom nemirnom duhu. Bila je bolnička činovnica, spremačica (naslovna priča “Priručnik za spremačice”) i bolničarka; pritom, “podizala je svoja četiri sina, pila i napokon pobijedila alkoholizam”. 20-ak godina predavala je na Sveučilištu Colorada, u Boulderu.
Sva spomenuta mjesta postala su mjesta zbivanja njenih priča. I radnja podsjeća na činjenice iz autoričine biografija. Berlin piše priče o najstrašnijim događajima iz svoga života, pa i o samoubojstvu majke alkoholičarke. Jednako tako, piše o borbi svoje sestre s karcinomom; provela je dvije godine uz njenu postelju i napisala antologijsku priču “Bol”. Onaj čas kada bolesnica poklekne pred sestrinim navaljivanjem i ode se okupati u moru, onaj čas radosti vjerojatno je razlog pisanju, barem ove autorice, koja je vlastiti život pretočila u književnost, ne mareći mnogo za odnos zbilje i mašte.
Kako joj je oslabilo zdravlje, Berlin se 2001. preselila u Kaliforniju, da bi bila bliže sinovima. Preminula je u Marini del Rey 2004. Po standardu WASP-ova srednjeg staleža bila je od onih koje su bolje obitelji izbjegavale, kao i matična književnost. Prihvatila ju je tek deset godina poslije smrti. Lucia Berlin pokazala nam je drugo lice Amerike: slabo, bolesno, ovisničko i siromašno.