Pišući prije tri godine o prvoj zbirci priča Maje Hrgović “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo” jedna od teza bila mi je kako je iz nekih priča (osobito one “Mak na plućima”) vidljivo da je riječ o autorici koja ima daha i za duže prozne forme.
Naravno, mislila sam na roman. Nakon što se okitila Kiklopom za spomenutu zbirku i dodatno afirmirala u novinarskim i književnim poslovima (dobitnica je nagrade za novinarsku izvrsnost BIRN Journalistic Excellence Award, dramom “Prekrasne ruševine” osvojila je nagradu Marin Držić, priče su joj uvrštene u više zbornika i antologija, među ostalima i Best European Fiction 2012., jedina je hrvatska autorica čija je priča objavljena u Granta Magazineu, najutjecajnijem književnom časopisu engleskoga govornog područja...), Maja Hrgović uzela je dosta daha i napisala “Živjet ćemo bolje”, roman optimističnog naslova i iznimno teške i mučne tematike.
Uokvirena priča
Nije tajna da je žanr obiteljskog romana već neko vrijeme propulzivniji na karti žanrova domaće proze, kao što nije tajna ni to da je Maja Hrgović doista dijelove vlastite obiteljske priče “iskoristila” za pisanje, za što je vjerojatno trebalo i ponešto, ne samo spisateljske hrabrosti. Uokviren događajima “godinu dana ranije” i “godinu dana kasnije”, roman nas uvodi u svijet mlade žene koja nakon tragedije u kojoj je izgubila dijete pada u delirij propalog braka, samokažnjavanja i (ipak!) pokušaja iskupljenja.
Uspješno fokusiranje
U trenutku kad se odluči vratiti u Split, svojoj obitelji, kako bi preuzela brigu o dementnoj baki, roman se raslojava u kompleksnu priču o jednoj obitelji čija je prošlost i sadašnjost obilježena brojnim tipičnim, ali i manje tipičnim devijacijama koje su od jedne uglavnom prosječne hrvatske obitelji načinile strance obilježene ratnim traumama, odlascima u strani svijet kako bi se preživjelo, hladnoćom odnosa roditelja i djece na granicama obiteljskog nasilja... Teme kojima se hrvatska proza bavila i bavi već neko vrijeme, premda isprepletene u nekoliko fabularnih linija, ipak nisu ono što obilježava ovaj roman. Maja Hrgović, naime, vrlo se uspješno fokusirala prije svega na ženske sudbine ovog romana, pa osim kćeri koja nakon tragedije pokušava (pre)živjeti, tu su i nešto sporednije pozicionirana sestra, te sjajne majka i baka, od kojih prva završava svoj radni vijek u Italiji gdje se brinula o starcima i pokušava konačno biti majkom svoje kćeri, dok druga, baka, u svojom dementnosti varira između ludila i genijalnosti.
Ovo drugo u jednom će je trenu odvesti pisanju proznih fragmenata za koje će, ironično, biti nagrađena i jednom uglednom književnom nagradom. Kad bi se čitatelj prepustio svim strahotama koje kao duh iz boce izlaze iz svih segmenata odnosa u ovom romanu, pao bi u teški “crnjak” i tjeskobu, no autorica mu to (ne samo naslovom) ne dozvoljava, konstantno pronalazeći snage za zrnca humora i inteligentne bizarnosti. Stoga ni svojevrstan happyend u koji ćemo zaroniti na kraju (premda opasno klizi) ne upada u sentimentalnost i nasilno odašiljanje optimizma. I ta naslovna rečenica koja se nekoliko puta ponavlja u trenucima kad doista djeluje kao iluzija, zapravo, češće djeluje ironično nego “selfhelpistično”.
Obitelj koja ima snage
Maja Hrgović, dakle, kad uzme dovoljno daha ima ideje i snage napisati dobar roman, istovremeno uzbudljiv i tragičan, socijalno osjetljiv i povremeno humoran. Ženski likovi, pokazalo se to i u prijašnjoj zbirci, dovoljno su tragični i kompleksni da budu oni na kojima se bazira snaga njene proze. Obitelj koja nakon svega ima snage barem izreći rečenicu “živjet ćemo bolje” svakako je obilježila kraj jedne, inače prilično anemične, književne godine.