Ljudi očito u knjižnici pronađu ono što traže. Ja nisam ni znala da postoji nekoliko primjeraka “socijalističkih” knjiga u slavističkoj knjižnici u Frankfurtu, dok je nekim drugima uspjelo previdjeti preko sto tisuća knjiga svih slavenskih literatura, među kojima i hrvatske, i primijetiti samo to jedno. Činjenica da te knjige nikad nisam vidjela ne znači da ih nije bilo: ne bi mi palo na pamet tako nešto tvrditi.
Jedino ne bi bilo zgorega dovesti stvari u perspektivu. Utoliko više što su mi nekadašnji kolege iz gimnazije koji su studirali u bivšoj Jugoslaviji zavidjeli na mogućnosti studiranja klasične hrvatske književnosti, bez ikakvih ustupaka tada vladajućem režimu. Jer mi smo na Zapadu činili upravo to: studirali klasične slavenske književnosti. Bez ustupaka.
Seljenje knjižnice
Kako upoznati studente s ljepotom hrvatske pisane riječi, kako ih zainteresirati za za bogatstvo jezičnog izraza? Točno: za to su oni koji su živjeli daleko prije nas, ali i oni koji sad žive među nama, a koji to umiju mnogo bolje nego ja i većina ljudi oko mene, ostavili svoje zapise. U obliku književnosti. Književnost je ona kojom sam svojim studentima približavala ljepotu hrvatskog jezika...
Ubrzo prije zatvaranja frankfurtske slavistike knjižnica je preseljena u prizemlje knjižnične zgrade bivšeg Pravnog fakulteta (koji se u međuvremenu preselio na novu lokaciju).
Potom su knjige iz prizemlja preseljene u podrum. Knjižničar je alarmirao renomirane novine Frankfurter Rundschau koje su 2. srpnja 2009. pisale o tome, zato što je smatrao da knjige i časopisi moraju biti tamo gdje ih se koristi. Tad smo još imali nastavu slavistike na fakultetu. Pojedina su sveučilišta bila zainteresirana za neke od knjiga i ja se usrdno nadam da su neke od njih stvarno i dospjele na nova sveučilišta, ali za to mi nedostaje potvrda. Nadam se da među tim eventualno spašenim knjigama ima i hrvatskih, ali ako ih i ima, to je samo mali dio knjiga hrvatske književnosti i jezikoznanstva, znam da rječnici ni priručnici nisu spašeni, znam da je kompletan veliki rječnik HAZU otišao.
Rijetka izdanja
Znam samo da se Udruga slavista službeno zainteresirala za knjige, ali nikad nije dobila odgovor. Sveučilišna knjižnica koja je trebala preuzeti knjige objavljene do 1930., nije ih preuzela. Među tim starim knjigama nalazilo se, prema izjavi knjižničara, i nekoliko rariteta koje se rijetko može, ili uopće ne može, naći na drugim njemačkim sveučilištima. Među časopisima bilo je zacijelo i primjeraka koji se mogu naći i drugdje, ali i rijetkih i vrijednih izdanja, kao sva izdanja Danice iz 19. stoljeća.
U prosincu 2011. bivši je šef seminara frankfurtske slavistike saznao da kamioni dolaze po knjige i odvoze ih na recikliranje: prekasno za bilo kakvu reakciju. Bivši kolega spasio je 33 kartona starih knjiga i deponirao ih u podrumu svog instituta, tamo smo ih, na -15°C, u debelim kaputima, kapama i rukavicama, katalogizirali.
Sve je to podsjećalo na završnu scenu filma “ Fahrenheit 451”, filma iz 60-ih za koji smo tada mislili da je science-fiction. Šačica ljudi-knjiga negdje na rubu društva, ili šačica kartona u vlažnom, ledenom podrumu. To je ujedno jedino što je još katalogizirano od frankfurtske slavističke knjižnice.
Novi sustav
Knjižničar je otprilike tri godine prije mirovine prekvalificiran na nov sustav katalogiziranja knjiga: do svoje mirovino uspio je katalogizirati oko 40.000 primjeraka, sve u nadi da ono što je katalogizirano neće nestati. No uzalud.
Činjenica jest da osoba koja posjeduje iskaznicu neke sveučilišne knjižnice klikom miša može naručiti knjige iz svih sveučilišnih knjižnica u Njemačkoj. Ali to ne vrijedi za knjige frankfurtske slavističke knjižnice, zato što one fizički više ne postoje. A po novom sustavu katalogiziranih 40.000 tisuća knjiga? One su izbrisane iz brojnog stanja knjiga njemačkih sveučilišnih knjižnica jednim klikom miša.
Maja Weikert
Samo u Njemačkoj slavistika je ukinuta na sedam sveučilišta
Nakon nekoliko tekstova u Jutarnjem na temu gašenja slavistika u Njemačkoj reagirao je “viši studijski savjetnik” Zvonko Pandžić koji tvrdi da su tekstovi bili zasnovani na lažnim informacijama. Povod našem bavljenju temom bile su vijesti o sudbini slavističke knjižnice u Frankfurtu te gašenju slavistike u Bonnu, o čemu su nam govorili hrvatski i strani slavisti. Pandžić se s njihovim uvidima ne slaže, nego smatra kako su sve vrijedne knjige spašene, a da su stradale samo ‘nevažne’ kojih ima u izobilju. No slavisti koji su radili na tim katedrama tvrde suprotno. Naveo je i da slavistike nisu ugrožene jer gašenje odsjeka na jednom sveučilištu rezultira jačanjem odsjeka na drugom. Na žalost, ni to u praksi nije tako. Naime, udar na humanistiku u cijelom svijetu, uglavnom zbog štednje, već je godinama velika tema sveučilišne zajednice.
Bez analiza
Slavistika je među ugroženijim odsjecima. Proteklih su godina, prema podacima MZOS-a, zatvoreni, primjerice, lektorati hrvatskoga jezika u Vilniusu, Lavovu i Iowi. U Njemačkoj, uz Bonn i Frankfurt, slavistika je ukinuta i na sveučilištima u Mannheimu, Bielefeldu, Rostocku, Erlangenu i Marburgu, a još nekima prijeti slična sudbina. Netočno je i da gašenje slavistika znači jačanje drugih, poput toga da je nakon gašenje slavistika u Bonnu ojačana ona u Kölnu. Zatvaranje slavistika u Njemačkoj, upozoravaju strani profesori, premda se razlikuje od pokrajine do pokrajine, ne odvija se prema temeljitim analizama.
Usmena garancija
Uništavanje knjiga iz slavističkih knjižnica u svemu je tome, dakle, jedan od važnih simbola puno dubljeg problema. Dodatno je potresno i zato što su na fundusima tih knjižnica pečati generacija profesora. Knjižnicu u Frankfurtu osnovao je rektor Frankfurtskog sveučilišta Alfred Rammelmeyer. Njegov sin Matthias Rammelmeyer, kad je za Jutarnji kritizirao postupak prema knjigama iz te knjižnice, nije bio motiviran samo uspomenom na oca. On već godinama pokušava spasiti slavistiku u Bonnu, na kojoj su predavali i neki od naših ponajboljih kroatista. Tamošnja knjižnica ima 70 tisuća knjiga i 13 tisuća uvezenih godišta časopisa. Zbog loših iskustava, inzistirali su na garanciji da će knjige biti spašene. Dobili su usmenu garanciju, ali ne i pisanu.
Adriana Piteša