Brdo” Ivice Prtenjače ulazi u književni život kao roman s pedigreom, nakon što je pobijedio na V.B.Z.-ovom anonimnom natječaju za najbolji neobjavljeni roman u konkurenciji od rekordnih 137 rukopisa. I da tome nije bilo tako, istina uz nešto manje medijskih fanfara i možda koji mjesec kasnije, drugi roman toga pjesnika, dramatičara, čovjeka za kojeg se doista može reći kako svime što radi u i oko književnosti odašilje dobre vibracije, “Brdo” bi posve sigurno bilo prepoznato kao važan naslov kojeg valja pročitati i o kojem treba govoriti. “Brdo” je, naime - odličan roman. Da se u formi romana više nego dobro snalazi Prtenjača je, uostalom, pokazao još svojim prvijencem “Dobro je, lijepo je” (2006), premda se u usporedbi s “Brdom” sklonost “običnosti” i poigravanje autobiografskim dionicama sada mogu učiniti tek vrlo simpatičnima.
“Brdo” nam na svojih stotinjak stranica iznimno kondenzirane fabule, izbrušenih rečenica i čestih, uspješnih poetskih “odmorišta”, donosi priču o antijunaku našeg doba, 40-godišnjaku koji zgađen licemjerjem, lažnim vrijednostima i “prodajom magle” koje je doživio kao djelatnik jedne knjižare i PR Muzeja suvremene umjetnosti, osjeća potpuni zamor materijala i otuđenost, tako tipičnu za urbanog pojedinca. Njegov je užas neizdrživ prije svega zbog onoga što vidi u sebi - pojedinca koji postaje ravnodušan i koji se boji svake promjene.
Stime se lako identificirati, no rijetki su se, poput glavnog lika ovog romana, spremni s time tako radikalno obračunati. Odluka da tri mjeseca provede na brdu jednog dalmatinskog otoka i čuva ga od požara, u samoći, okružen mrskim zmijama i jednim od najplemenitijih bića koje je ikada susreo - magarcem Viskontijem, nije tek pomodni, neohipijevski pokušaj čovjekova povratka prirodi i tromjesečne duhovne obnove. To je u romanu ionako prepušteno drugima, povremenim posjetiteljima Prtenjačinog brda koji u vidu bajkera, turista, duhovnih obnovitelja i njihovih pristaša nakratko ulaze u njegov novi svijet i iz njega izlaze i prije no što su planirali. Prtenjačin je (anti)junak čovjek kojem je jasno kakvu je odluku donio i što ona podrazumijeva, pa u toj samoći i liječenju umora od promašenosti dosadašnje egzistencije, pogrešnog braka i napuhanih veličina lažnih umjetničkih i inih vrijednosti, doista preispituje i liječi sebe, sve do neminovnog povratka za koji je spreman kao novi, preporođeni čovjek kakvog susrećemo na, istina posve otvorenom i višeznačnom kraju romana.
Sloboda i ljepota, to je ono što Prtenjačin junak više nije mogao pronaći i doživjeti u svojoj svakodnevici, a tako mu se lijepo i nenametljivo ukazalo na vrhu toga brda, u staroj i zapuštenoj karauli, gdje je bilo moguće čak i ono najteže - ponovo pronaći povjerenje u ljude, upoznati ih, čak i shvatiti do te mjere da im peče i daruje kruh, kao elementarni simbol ljudskog zajedništva i dobrote. Otočka smirenost i izoliranost, pozornica koju su prije Prtenjače ionako koristili mnogi veliki pisci iz različitih pobuda i na različite načine, kada se promatra s brda, kroz oko durbina koje kao da svemu daje drukčije dimenzije, također je samo privid iza kojeg izviruju užasi hrvatske postranzicijske zbilje. Oko durbina, naime, u svom će vidokrugu zamijetiti slučajeve obiteljskog nasilja, posljedice PTSP-a, smrti i mnogo toga što itekako nagriza taj ponovo pronađeni raj, ali ovaj put ipak kroz durbin, a “njegov je krug cenzura stvarnosti”.
Ta “smrt kurtoazije”, rekao bi Prtenjača, omogućava liku ono elementarno što želi od svoga života - da bude dobro i da pri tome ne čini zlo. Premda svjestan kako sreća i tuga idu nekako istovremeno, boravak na brdu omogućio je liku ovog romana da osjeti kako život još uvijek može biti ispunjen - ljepotom, dobrotom i slobodom - ma koliko to prejako zvučalo. Osjetiti kako još uvijek možeš vladati svojim životom i dotaknuti njegov smisao, to je ono što uspijeva Prtenjačin lik, to je ono zbog čega mi, čitatelji ovog romana suočeni s istim dvojbama ne trebamo doista otići na neko svoje brdo, jer sada imamo ovo, Prtenjačino “Brdo”.
Stilski dorađen, poetski nadahnut, tematski aktualan i simbolima prošaran roman velike snage i ljudskosti. Doista, lijepo je, dobro je to “Brdo”!