Što se dogodilo s točkom gledišta u suvremenom ruskom romanu, otkako su o njoj pisali, primjerice, Šklovski i Uspenski? Ili, kako su postkomunistički pisci arhivirali velebno sovjetsko razdoblje? I je li ono ostalo tek mjesto “očuđavanja” suvremenosti?
Ovo su samo neka od pitanja koja je postavila Marina Stepnova sa svojim romanom “Lazarove žene” (Ljevak, 2016). Majstorski ga je preveo Igor Buljan, koji je morao zaviriti i u našu prošlost, premda više ne znam tko zna, a tko ne za kraticu KPSS. To prevoditelju ne bi uspjelo da pred sobom nije imao veliku rusku spisateljicu novoga doba, Stepnovu (r. 1971.). Toliko puna energije i mladosti, i sebe same, da se neustrašivo kreće po svim “zadanim” proznim ljestvicama.
Što vrijeme, što kronologija, što trojedinstvo (mjesto, vrijeme i radnja), kad u istog zakonodavca, Aristotela, lijepo piše da je vjerojatnost gdjekad vjerodostojnija od same istine. Stepnova je roman posvetila ženama, s neodoljivim i ironičnim poznavanjem “predmeta” - nadasve Lidočki ili Lidiji, Marjusi ili Mariji Čaldonov i Gali Petrovnoj - ali njen je junak, zapravo, sovjetsko razdoblje i protagonist Lazar Josifovič Lindt, podrijetlom Židov.
Pojavio se u Moskvi 1918. i svojim životom spojio tri ključne žene romana: dobrotvorku (Marusja), suprugu (Gala) i unuku (Lidija). (Prva prebiva na granici pomajke i nesuđene ljubavnice.) Bio je nekoliko desetljeća zaljubljen u puno stariju Marusju, a onda se, kao veliki akademik, zaljubio u 41 godinu mlađu ženu (Gala), koja mu je, starijem od 60 godina, rodila prvorođenca Borisa, od kojeg je i potekla unuka Lidija. Između žena svog života, Lindt je kao fizičar pomogao proizvodnji oružja u Drugom svjetskom ratu, s kojim je zemlja Sovjeta postala jedna od dvije svjetske velesile, ma što se sada zborilo o tome. I pomogao je pri prvom atomskom pokusu SSSR-a, u Semipalatinsku 1949.
Ovakav sovjetski akademik, nositelj svih mogućih počasti i doktorata, pred Berijom se izborio da ostane u sibirskom Ensku, a ne da se vrati u Moskvu. Naime, bio je evakuiran tijekom Staljinove velike pobjede. I ostao, zajedno s Čaldonovima. U njegove prinadležnosti pripada osobna crna Volga, koja je zagrijana do karipskih meteoroloških ovlaštenja na sibirskih -40, kao i samački peterosobni stan.
Lindt je proveo radni vijek računajući zaneseno, ili fahidiotski, u društvu pokrovitelja Čaldonova, koji ga je, zajedno sa suprugom Marusjom, pretvorio iz seljačića nesigurnog podrijetla u visokog druga. (Ni KGB nije utvrdio fakte o njemu.) A jednako je takav i životopis Čaldonova. Roman je, stoga, fiksirao društveni sustav koji je omogućio siromašnim odrpancima, nepoznatog ili zanatskog podrijetla, da darovitost naplate društvenim položajem.
S lakoćom majstorice, Stepnova juri od Puškina do Shakespearea i natrag, kroz bezbroj aluzija i dosta citata, koristeći i statistiku za poetske metafore, kako bi poantirala svoju uspjenjenu naraciju. Zahvalna je Homeru i Auerbachu, služeći se “ožiljkom” Grka kako bi uskočila u “digresije” koje joj odgovaraju, u ono što je zanima, odbacujući sve drugo. Pa ipak, ključni događaj njezina romana jest onaj moment u kojem stari akademik Lindt ševi 19-godišnju laboranticu Galu s Politehnike u Ensku. Na stranu njen izigrani dečko, inače asistent. Ovdje Stepnova ispisuje nevjerojatnu blizinu zla i bezazlenosti.
Marina Stepnova
Gala je, naime, mislila da na vrata labosa kucka njen dečko, no bio je akademik Lindt. Drugi dan, zaljubiv se do ušiju, poslao je šofera, inače suradnika NKVD-a, po nju, pa ju je “zaprimio” u spomenutom stanu. U tome je bila presudna uloga nekakvog “čovječuljka” iz policijskih redova, koji joj je objasnio da se takvoj veličini mora u svemu pokoriti, inače će joj stradati bliski. I tako je Stepnova pokazala zašto su svi krivci, zapravo, nedužni: zato što se u njihovoj blizini poistovjećuju zlo i bezazlenost. A Gala je radije žrtva slučaja, nego gluposti.
Stepnova je ostala dužna štošta o balerini Lidiji - Lidočki, o njezinu ocu Borisu - Boriku. Više se zauzela nerotkinjom Marusjom, kojoj su život ispunile nesreće drugih - stvorila je dječji vrtić za evakuirane u Ensk - i lijepom “guskom” Galom. Posljednju je od promiskuiteta spašavao general KGB-a, koji je smatrao da muž genij to ne zavređuje.
Kako god bilo, sjajan ruski roman iz ženskog pera, kakvog u velikom razdoblju XIX. stoljeća nije ni bilo.