"Bio mi je profesor na FAMU u Pragu. Njegova su me predavanja natjerala da malo ozbiljnije naučim češki. Kasnije, kada je otišao u egzil, prošvercao sam mu jednu njegovu dramu iz Praga u Pariz. Osamdesetih smo se nekoliko puta posjećivali u Zagrebu i Parizu, što je išlo tako daleko da smo zajedno počeli pisati scenarij po jednoj od priča iz njegovih "Smiješnih ljubavi". Tih godina je izašla i "Bijela knjiga" u kojoj smo završili obojica, on kao jedini strani pisac, ja kao jedan nepoćudni režiser", prisjetio se redatelj Rajko Grlić susreta s velikim češko-francuskim piscem Milanom Kunderom koji je preminuo u 95-oj godini života te dodao:
"Sve ovo nabrajam da kažem kako mi je bio i više od profesora. Kako o njemu, tom mudrom čovjeku i velikom piscu, ne mogu govoriti drugačije nego kao o nekome tko mi je u mladosti itekako imponirao, uz čije sam knjige sazrijevao i koji mi je bio neka vrsta etičkog putokaza za ono kuda sam se uputio".
Po čemu će pamtiti Kunderu otkrio je i pisac Željko Ivanjek:
"U prvom kolu Hit-biblioteke, 1969. izlazi roman ‘Šala‘ Milana Kundere. U ‘crnom‘ socijalizmu čuo se glas o ideološkom apsurdu. Teško je to zaboraviti kada ‘svira‘ ‘Oproštajni valcer‘. Početkom 80-ih tražio sam po Parizu s Mladenom Kožulom, profesorom u Montani, mjesto na kome će Kundera predavati. Postojala je, tada glasina da mijenja predavaonice kako bi izbjegao žbirove. Tražili smo ga, a nismo našli. Ostaju nam njegove knjige i narav slobode".
Branko Čegec, pjesnik i izdavač Kundere u Hrvatskoj povodom književnikove smrti je rekao:
"Ako napišem da je otišao jedan od posljednjih, ako ne i posljednji veliki pisac našeg vremena, vjerojatno ću se utopiti u bujici kurtoaznih a stereotipnih formulacija kojima su mediji danas preplavljeni, no kad kažem veliki, mislim prije svega na pisca koji je imao visoko mjesto u suvremenoj književnosti, ali i doista respektabilan status, o kakvom današnji pisci ne mogu ni sanjati. Susret s Kunderinim pričama i romanima počeo je u mojim dvadesetim godinama kada je sarajevski izdavač Veselin Masleša počeo objavljivati izabrana djela. Prve knjige pročitao sam još u vojsci, u mračnim prostorima intendantskog skladišta u Kosovskoj Mitrovici Orwellove ‘1984‘, a Kunderina ‘Knjiga smijeha i zaborava‘ mekim je češkim humorom čak u nevesele trenutke obasjavala svjetlom i nadom da uvijek postoji neki izlaz. Tek kasnije, u esejističkoj knjizi ‘Umjetnost romana‘ pročitao sam rečenicu: ‘Roman nije rođen iz teorijskog nego iz humorističnog duha‘, koja je sve objasnila i za mene bila ključ svih kasnijih čitanja Kunderinih djela. Njegova esejistička djela, barem u mojim čitanjima, jedna su od najboljih škola pisanja romana, romana koji čak i nevelike epizode ljudskog života i odnosa među ljudima prikazuje u svoj njihovoj kompleksnosti, ne zanemarujući ljubav, strast, humor i tjeskobu. Koncem devedesetih prošloga stoljeća počeo sam objavljivati sabrana Kunderina djela i objavio sve što je u formi knjige bilo izvorno napisano ili uređeno od samog autora (poput npr. ‘Umjetnosti romana‘). Nismo se poznavali osobno, oko detalja objavljivanja hrvatskih izdanja komunicirali smo s njegovom suprugom Verom, posljednjih se godina u komunikaciju uvukla njegova nikad izravno imenovana bolest, a kada sam prije desetak dana na festivalu Odakle zovem u Podgorici sudjelovao u programu posvećenom prevođenju i recepciji Kunderinih djela na prostoru regije, razgovor je završio pitanjem: ‘Kako je Milan sada, kako mu je zdravlje?‘ Bilo je upućeno predstavnici češkog veleposlanstva, a da pritom nitko nije ni pomišljao na ishod kakav će uslijediti..."
"Otišao je velik pisac, što je fraza, ali je ta fraza više nego istinita. U ranoj fazi u kojoj je Čehoslovačka bila članica Varšavskog pakta, mladi Kundera glorificirao je komunističke mitove i smišljao drame na angažirane teme.
Njegova druga faza obilježena je ponajprije „Šalom“, romanom koji mu je priskrbio svjetsku slavu, ali i neugodnu poziciju disidenta.
Treća faza započela je sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je emigrirao u Pariz i počeo pisati na francuskom jeziku.
Kundera je bio dijete komunističkog lagera, potom disident i na kraju francuski abonent.
Demantirao je tezu da je jezik jedina autorova domovina jer je pisao na materinskom češkom i adoptivnom francuskom jeziku.
Volio sam njegovu „Besmrtnost“ i njegovu „Polaganost“, romane sročena na francuskom jeziku, ali poslije svega najupečatljivijom mi sečini „Šala“ zbog humora i duhovitih opservacija o glazbi, i ini romani iz herojske češke faze.
Možda zato jer su u sebi nosili okus zabranjenog voća.
Nobela nije dobio, ali to nije argument protiv Kundere.
Naprotiv", o Kunderi je kazao književni kritičar i publicist Zdravko Zima.