Nova knjiga našeg najpoznatijeg alpinista i putopisca Stipe Božića K2 – trijumf i tragedija potresna je i dramatična priča o usponu na tu “Divlju planinu", o sportskom trijumfu koji se prilikom silaska s vrha pretvorio u tragediju i grčevitu borbu za preživljavanje. Stipe Božić autor je više alpinističkih i putopisnih knjiga, ali upravo u ovoj knjizi ispripovijedao je svoje najdramatičnije penjačko iskustvo koje ga je dovelo do psihičkog i fizičkog ruba, i tijekom kojeg se neprestano borio i za svoj život i za život svojih penjačkih partnera.
Stipe Božić: Tik pod vrhom K2
"Od svih planinskih vrhova možda je K2 najviše utjecao na moj životni put. Istina je da sam i ranije bio u mnogim opasnostima, posebno dok smo se Stane Belak-Šrauf, Ang Phu i ja spuštali, kroz Hornbeinov kuloar, s vrha Mount Everesta. Tada smo nakon teškog uspona po Zapadnom grebenu morali zanoćiti bez opreme za spavanje na 8300 metara nadmorske visine, što je bio zaista rijedak slučaj preživljavanja noći u zoni smrti. Ali tada nisam morao voditi mnogo brige o drugima, jer smo svi bili podjednako snažni i svatko je bio koncentriran na vlastito preživljavanje", piše Stipe Božić.
Stipe Božić na 8600 metara (foto: Stane Belak – Šrauf, iz knjige 'K2 – trijumf i tragedija')
"Upoznao sam lakoću i užas umiranja. Ni danas mi nije posve bistro što se sve gore, iznad 8000 metara, u zoni smrti, događalo i kako su me neprilike, kao po Murphyjevu zakonu, stizale jedna za drugom. Neke sam događaje naprosto zaboravio ili ih uopće nisam upamtio dok su mi se drugi, možda nevažniji, neizbrisivo urezali u sjećanje. Ne mogu reći da mi se to događalo samo zbog iscrpljenosti i euforije koju potiče razrijeđeni zrak."
Tragično preminuli sudionik ekspedicije na K2 Boštjan Kekec (Slovenija) i Zvonko Požgaj (Slovenija), kojem su nakon povratka s ekspedicije amputirani prsti
"Bila je to vrlo hladna noć, vjetar je puhao s Tibeta i raznosio snijeg sa zaleđenih bokova sjeverne strane Everesta. U bazi su nas gotovo prekrižili jer su izgubili radijsku vezu s nama nakon što nam je crkla baterija. Sjećam se da sam cijelu noć drhtao i pokušavao tući cipelom o cipelu. Najveća opasnost bila je da ne zadrijemamo i zaspimo jer bi nas to odvelo u sigurnu bijelu smrt. Bijela smrt umiljata je i lako prevari čovjeka. Zbog gubitka tjelesne topline krv se povlači u vitalne dijelove organizma pa uskoro čovjek dobije osjećaj ugode i topline. Snježne pahuljice postaju meko paperje, a snijeg udoban ležaj, sve dok čovjek ne zaspi, ohladi se i umre."
Viki Grošelj i Stipe Božić u ledenoj jami logora 3
"U mom djetinjstvu ništa nije nagovještavalo da ću postati vrhunski alpinist. Jedva je tamo, gdje sam se rodio, itko znao što ta riječ znači. Ne sjećam se da sam u osnovnoj školi uopće obratio pažnju na osvajanje Mount Everesta koje se dogodilo kada sam imao dvije i pol godine. Rodio sam se u kamenoj kućici koja je služila kao dimna kuhinja. Zapravo je tu bilo najtoplije. Prostor u kućici bio je veoma skučen, na sjevernoj strani uz liticu bio je komin na kojem se kuhalo za ljude i domaće životinje, a oko njega bi se sjedilo i grijalo. U jednom je uglu bio krevet za rodilju.
Tu su se rodila i moja tri rođaka. Jozo, Stanko (kojeg još zovemo Paćo, Hruščov i Bere) i najmlađi Niko koji je nažalost umro prije nego sam dovršio ovu knjigu. Kad danas gledam tu kućicu, ne vidim nikakve razlike između nje i siromaških nepalskih ili pakistanskih domova pod visokim planinama. Zabita sela pod Himalajom uglavnom su bez ikakva komfora, nemaju struje ni suvremenog namještaja, slično kao što je to bilo u Grminama u vrijeme mog rođenja."
Stipe Božić u svojoj se knjizi prisjetio i druge opasne neprilike koja ga je zatekla u južnoj stijeni Lhotsea. "Nakon, slobodno mogu reći epskog solo uspona iz logora 5., na visini 7500 metara, do visine 8150 metara, gdje sam nekako uspio postaviti šator za logor 6., koji je bio potreban prijateljima koji su dolazili dva dana iza mene, počeo sam se spuštati. Bio je to za mene jedan od najdramatičnijih silaza do tada.
Stipe Božić na visini 8400 metara pod trećim vrhom na svijetu Kangchenjungom
Padao je novi snijeg koji je klizio niz strme ledene plohe nakošene 75 stupnjeva i rušio se preko rubova okomitih granitnih stijena. Kroz okomiti žlijeb, kojim sam morao sići, lavine su padale u obliku snježnih slapova. Svaki nenadani udar padajuće mase snijega odbacivao bi me u granitne stijenke tog žlijeba. Nekoliko me je puta strahovit udar potpuno odvojio od stijene i ja sam se klatio na užetu čudeći se da nije puklo. Cilj mi je bio sići do logora 4., na otprilike 7000 metara gdje su trebali biti Ivan Kotnik − Ivč i Vanja Matijavec. Međutim, kad sam nekako sišao niz kamin i okomitu ploču i domogao se snježišta pod njom, nisam mogao pronaći logor koji je bio zapravo rupa u snijegu i ledu. Znao sam da nas, ovaj put na K2, može spasiti samo naša izdržljivost.
Izvadio sam iz ruksaka bivak-vreću od tankog vjetronepropusnog platna i navukao je preko sebe i Carlosa. Bila je pretijesna, ali svejedno kakva-takva, i jedina, zaštita od vjetra i od snijega. Koliko god smo se trudili držati je zatvorenom, udari vjetra stalno su je otvarali i nanosili nam zapuhe sitnog snijega. Pričvrstio sam sve vitalne dijelove opreme za cepin koji sam zabio u tvrdi led blizu stijene na kojoj smo sjedili. Na cepin sam objesio naprtnjaču u kojoj je bio komadić pršuta i još malo čaja u termos-boca. Veselio sam se iznenaditi Carlosa s čajem.
Carlos Carsolio
U neko doba noći, kad smo se koliko-toliko stabilizirali i spremili za odmor, pružio sam ruku i pokušao dohvatiti naprtnjaču i uvući je u vreću. Ali odjednom je snažno zapuhalo i vjetar mi je istrgao dragocjeni teret iz ruke. Mislio sam u prvi tren da je pala na usku policu ispod nas. Izvukao sam se iz bivak-vreće i pokušao pronaći naprtnjaču, posvijetlio sam čeonom lampom ispod našeg kamena na rubu južne stijene, ali je nije bilo. Pala je u 3000 metara dubok ambis ispod nas. Tek smo tada ustanovili da se i mi možemo lako okliznuti i pasti niz stijenu.
Nismo imali nikakva užeta za osiguranje pri sebi, a kamena ploča, od jedva dva kvadrata površine, naginjala se prema strmini pa smo stalno klizili prema rubu provalije. Cijela noć protekla je u košmaru i strahu od pada. Ali tražiti novo mjesto za bivak bio bi još veći rizik. Kako je bivak-vreća bila poprilično uska, događalo nam se da bi u trenutku pomicanja jednog ovaj drugi izgubio ravnotežu u sjedećem položaju. Nezgodno je što se nismo imali gdje nasloniti leđima, zato smo bili osuđeni cijelu noć sjediti i paziti na ravnotežu.
Kad bi Carlos zadrijemao i klonuo glavom olabavio bi se moj dio vreće pa bi i mene zanijelo naprijed. Često mi se činilo, onako u bunilu polusna, da oboje padamo u ambis. A zaista nismo bili daleko od toga da padnemo niz stijenu, bez obzira kome bi pospana glava klonula... Kad se, u vrijeme mog bunila, Carlos odjednom pomakao u tijesnoj vreći, platno malo olabavilo, a moja je glava poletjela prema rubu zastrašujućeg ambisa, osvijestio sam se i shvatio gdje se nalazim."