ZAGREB - Dragi Najdraži Pišče, nije mi lako pisati ove retke. Sad, kad sam ti se konačno dobila priliku obratiti, veliki dio prostora potrošit ću, nažalost, na isprike. Ali ako ove stvari ostanu neizgovorene, naš odnos nikada neće biti zdrav.
Oprosti mi najprije za potpunu ignoranciju tvoga lika. Bila sam dijete, što ćeš, nisam znala da postoje pisci. Mislila sam da Crvenkapica jednostavno postoji u zemlji gdje svi postoje vječno u onom danu u kojem sam ih ja zamišljala. A bajke, o oprosti mi Najdraži, za bajke sam mislila da su novine iz te zemlje. I da ti budem potpuno iskrena, nisam se dala uvjeriti da postojiš. Željela sam da te nema. Poricala sam te.
Trajalo je to par godina. Čak si imena mijenjao što je meni bio jasan znak da nisi prava, postojeća osoba. A istini za volju, mili moj, priznat ćeš i sam, najčešće više i nisi postojao.
Sjećam se, jednom si se čak i pojavio u maloj dvorani za niže razrede. Učiteljica se zaista trudila uvjeriti nas da je taj djedica zbirka onih smiješnih i vrtoglavih pjesmica čije sam dijelove ponavljala udarajući tako ritam hoda dok sam se penjala strmom uzbrdicom na putu od škole do kuće.
Malo sam ti se bila pokolebala koju godinu poslije kad si me okupirao onim sjajnim pustolovnim pričama pa sam i sama zaglavila u jednoj pećinici tražeći put u središte zemlje. Oprosti i mojoj mami što te onda psovala.
Onda ti se dogodilo nešto strašno, ljubljeni moj. Postao si žensko. Ne znam jesi li to htio, ali neko vrijeme više nisi bio pisac. Bio si spisateljica. Sorry. I ako ti je to utjeha, bio si vrlo popularna, priznata i plodna spisateljica. Ali još uvijek si bio roman, priča ili pjesma. Žao mi je, ali jedino za to sam se mogla uhvatiti.
Shvati me, Najdraži, molim te. Ti si tako često mijenjao spol, ime, nacionalnost, bio si živ, mrtav, bolestan, zabranjen, progonjen, slavan, dizali su ti se i rušili spomenici… Stalno si se mijenjao dragi, teško mi je to bilo pratiti.
Zato si mi bio samo svoje djelo. I onda jednom (u to vrijeme bio si nedugo mrtav Hrvat), vratili se moji roditelji s ljetovanja i ozareno mi rekli: “Znaš koga smo vozili do Postira? Sestru Najdražeg Pisca”. To me dotuklo. Morala sam priznati da stvarno postojiš i da imaš sestru. Od tad je sve krenulo nizbrdo. Počela sam misliti jesi li bio oženjen, jesi li oženjen, hoćeš li biti oženjen, imaš li djecu, voliš li kad jako puše, gdje izlaziš, tko te čuvao u starosti, zašto se nikad nisi udavala, jeste li vas dvoje bili ljubavnici… svašta sam mislila.
Najteže mi je bilo što mi čak ni tvoja priča više nije bila priča nego sam stalno u njoj tražila tebe. U to se vrijeme nekako dogodilo ono od čega si strepio.
Teško mi je, ali moram ti reći. Vratila sam te u knjižnicu nepročitanog. Možeš li mi to oprostiti, Najdraži Pišče? Čekaj, prije nego se izjasniš, znaj da si i tad bio žensko. Ali danas si opet muško (odlične su ti priče, ti Skandinavče jedan). Ili evo, ako mi ne možeš oprostiti, pogodimo se. Vrati i ti mene nepročitanu pa da krenemo ispočetka. Budi blag.
S ljubavlju Tanja