PIŠE ŽELJKO IVANJEK

TRILER DANIELA KEHLMANNA 'TREBAO SI OTIĆI' Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 11.10.2017. u 21:00

Roko Crnić

Je li “Trebao si otići” novela ili kratki roman? Lijepo je što je Camusov “Stranac” bio i ostao roman, bez obzira na svoju dužinu, odnosno kratkoću. I Kehlmannov roman ide u red njegove jednostavnosti i jasnoće.

Čitajući svojedobno “Mjerenje svijeta” (2005., prijevod Latice Bilopavlović 2007), prijelomno-uspješni roman Daniela Kehlmanna (r. 1975), učinilo mi se da će ovaj mladi pisac nastaviti tim i takvim smjerom. No, baš je s romanom “Trebao si otići” - a na hrvatski ga je prevela ista prevoditeljica - pokazao da su mu slavne historijske ličnosti suvišne a da bi ispisao zanimljivo i napeto štivo; u “Mjerenju” su to bili istraživač Alexander von Humboldt i matematičar Carl Friedrich Gauss.

“Koketiranjem” najprvo s poviješću, pa sada sa žanrom trilera, Kehlmann se potvrdio kao vrsni narator; “sasvim” je svejedno što mu je osovina pripovijedanja, jer njemu je samo do pričanja. U novom romanu Kehlmann piše o piscu, zapravo scenaristu, koji radi na nastavku jednog već uspješnog filma. Unajmio je, stoga, “osamljenu, suvremeno uređenu kuću”, u kojoj se smjestio sa suprugom i 4-godišnjom kćeri (Susanna i Esther).

To samotno mjesto sliči onim graničnim, alpskim vukojebinama koje je “dekonstruirao” Thomas Bernhard. Istina, ovo je prilično skromna, “dosadna” impostacija za kratki roman: samo tri lika, od kojih je jedan “neumni” ili pasivni, s obzirom na djetinju dob. K tome, okruženi su šumsko-planinskom pustoši. Kad bolje pogledaju kroz prozor, vide ispod sebe, u daljini jedinu trgovinu i obratno: iz nje mogu vidjeti tu svoju, unajmljenu kuću.

Dakako, u pomoć pisca Kehlmanna priskače scenarij na kome njegov bezimeni, ja-pisac radi. “Jana i Ella pedaliraju na tandemu po lokalnoj cesti. Sunce sja, klasje se talasa, vedra glazba. Jana širi ruke, groplan: sretno žmirka prema suncu. Zatim bicikl prelazi preko kamena, skreće s ceste i ruši se. Jauci. Glazba staje, zatamnjenje, najavna špica. Trenutačni uvod u pravu atmosferu.” S ovom scenarističkom didaskalijom Kehlmann je otvorio roman, da bi scenarist zatim napomenuo kako “započinje s novim notesom”.

Započinje 2. prosinca, a roman završava 7. istog mjeseca, pet dana kasnije. Najveći događaj u knjizi jest kada pripovjedač-scenarist slučajno, u mobitelu supruge, glumice, otkrije njenog “gradskog” ljubavnika. Ili: njegove strasne poruke. A htio je nazvati iznajmljivača i pitati ga nešto u svezi kuće. Poslije bračne svađe Susanna odlazi, a scenaristu preostaje jedino da se oslanja na mit o ukletoj kući, ili dvorcu, na mit otprije i otposlije Kuće Usher E. A. Poea.

Razumije se, Kehlmannov protagonist nije znao da unajmljuje kuću na čijem je mjestu već stajala druga kuća, ili kuću u kojoj se već “nešto” dogodilo. Manje izravan od Poea, Kehlmann nije želio naglašavati mračnu i sudbinsku atmosferu oko “te” kuće, već dopušta glavnom liku, scenaristu, da je razotkriva korak po korak. Počev od žene “uskih očiju” s jedne fotografije na zidu, pa dalje, scenarist zbraja znakove čudnovatog što ga usporavaju u poslu a potiču njegovu nervozu i strah.

S lakoćom stvarajući “gotičku” atmosferu, Daniel Kehlmann želio je tek iskoristiti njene potencijale, vrh njene sante, dok ju je dubinski ostavio u neodređenom, gdje ju je i iščeprkao. S osjećajem nepoznate prijetnje, scenarist se zajedno s kćerkom nastojao vratiti niz brdo, do naseljenih kuća. Ili, pobjeći od uklete kuće. (Supruga je otišla autom.) No, uspio se jedino zavrtjeti u krugu, pokazujući da je najveći ljudski užas njegova neizbježnost i neizbježivost. Pritom upotrebljava i amblem dvojnika: vidio je sebe na monitoru-za-bebe, u sobi kćeri Esther, iako je tada boravio u drugoj sobi iste kuće.

Kritika redovito napominje da su Kehlmannove knjige danas jednako popularne, ili prodavane, kao 80-ih romani Patricka Süskinda - prije svih “Parfem” (1985). Usporednicu bi se dalo proširiti, pa upitati: koliko se i kako promijenilo njemačko čitateljstvo od jučer, kada mu je najdraži pisac bio Karl May (1842 - 1913), do danas, do Kehlmanna. Čini se da su mu zagonetka prošlosti i zagonetka daljine ostale privlačne i prisne. Naposljetku, sjevernoamerički Indijanci i južnoamerički, Humboldtovi suvremenici sličnog su roda, barem u literaturi. Ono što ih je progonilo bila je ukleta zemlja, za razliku od kuće, ali ukletost je nekako ostala povezujući motiv.

ELIPSO

Izdvajamo