Najpoznatiji peruanski živući pisac, nobelovac Mario Vargas Llosa u nedavnom je intervjuu objavio kako osjeća da će nakon gotovo sedam desetljeća - uskoro prestati pisati.
Piše cijeli život, otkako je počeo kao novinar crne kronike u lokalnim novinama u Limi, pa do danas, kad je, pogotovo otkako je 2010. dobio Nobela, globalno poznat romanopisac.
U postskriptumu njegova novog romana Le didico mi silencio Vargas Llosa poručuje: "Mislim da sam završio ovu knjigu. Sada bih želio napisati esej o [Jean-Paul] Sartru, mom učitelju iz doba mladosti. To će biti zadnje što ću napisati."
Le dedico mi silencio ljubavno je pismo Peruu Maria Vargasa Llose u kojem je puno glazbe, mješavine europskih valcera s afro-peruanskim i andskim utjecajima, donekle karakterističnima za Peru.
Govoreći za španjolske medije prije dva dana Vargas Llosa je kazao da misli da mu nije ostalo dovoljno vremena da napiše novi, bio bi to njegov, dvadeset i pri roman, ali se nada da će nastaviti pisati i da će završiti spomenuti esej o Sartreu.
"Imam osamdeset i sedam, i makar sam optimist, ne mislim da ću živjeti dovoljno dugo da radim na novom romanu, pogotovo zato što mi trebaju tri ili četiri godine da ga napišem", rekao je za La Vanguardiu. "No, nikada neću prestati raditi i nadam se da ću imati snage nastaviti do kraja."
U nas je nedavno objavljena njegova knjiga eseja "Civilizacija spektakla" (prijevod Dinko Telećan, Vuković & Runjić). Kultura je u prošlosti, objašnjava Vargas Llosa, bila neka vrsta svijesti koja je neprestano pomlađivala i oživljavala svakodnevnu stvarnost, a danas je kultura najvećim dijelom razbibriga i zabava. Propituje tu preobrazbu.
Vargas Llosa dokumentira i analizira marginalizaciju pojma kulture, žali za nestankom lika intelektualca: veći dio dvadesetog stoljeća književnici i književnice vodili su političke, estetske i moralne razgovore, a danas su skoro nestali iz javnog diskursa.
Vargas Llosa, posljednji živući autor iz doba snažnog latinoameričkog književnog zamaha, kulturne eksplozije 1960-ih i 1970-ih kad svijet saznaje za Gabriela Garcíe Márqueza, Carlosa Fuentes, Julia Cortázara i mnoge druge, odavno živi u Madridu, makar je zadržao dvojno državljanstvo i redovito odlazi u Peru.
Početkom 1960-ih objavio je svoj prvi roman "Grad i psi", dijelom se referirajući na vrijeme provedeno u vojnoj akademiji u Limi, u koju ga je 1950-ih poslao otac nadajući se da će sin očvrsnuti. Tamo je po prvi put brutalno jasno vidio rasne, socioekonomske i geografske podjele njegove zemlje.
U njegovim romanima uglavnom tematizira zloupotrebu moći – političke, vojne, ekonomske …, govori o brutalnosti (ne samo peruanskog) latinoameričkog društva.
Nekad uvjereni ljevičar i simpatizer kubanske revolucije, 1990-te, na izborima u Peruu pokušao je postati predsjednik, bio je kandidat desnog centra, zagovarao neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma. Stajao je uz liberalnu doktrinu slobodnog tržišta, gdje se svako uplitanje države proglašavalo radikalnim etatizmom. Na izborima je izgubio od populista i kriminalca Fujimorija.
Osim njegova velikog opusa, interes medija često pobuđuje i privatni život Vargasa Llose. Upisan od novinara smeta li mu na taj način biti pod lupom javnosti, kazao je da ga to nikad nije previše diralo.
"Bitni su mi moji romani i eseji, ideje kulture i liberalne ideje koje godinama branim. Ljudi kojima su jasni ti prioriteti ne obraćaju pažnju na besmislice koje pojedini mediji pišu o mom životu, a koje su često izmišljene.", poentira književnik.
