Pred koji tjedan prikazao sam na ovom mjestu roman “Opustjeli raj” Ane Marije Matute. O velikoj ljubavi 12-godišnje djevojčice iz bogate kuće i malog ruskog doseljenika, sina balerine. Zbivao se u Madridu a doticao španjolski Građanski rat samo stoga što su braća blizanci te curice poginuli na suprotnim stranama.
Danas me zanima Mercè Rodoreda i Gurguí (1908-1983), njen roman “Trg dijamanta” (1962), koji je s katalonskog preveo diplomat Boris Dumančić. Kod Rodorede Građanski rat ima, naime, daleko veću težinu nego kod Matute. Quimet, muž Natalije, najprije prodavačice u slastičarni, pa “kućne pomoćnice”, koja pripovijeda “Trg” u prvom licu, odlazi u republikanske rovove, kao i pojedini južnoslavenski i hrvatski republikanci. Pa Natalia ostaje, tako, sama u Barceloni s dvoje djece (Antoni i Rita).
Treba spomenuti, usput, da je sama spisateljica Rodoreda radila za nezavisnu vladu Katalonije tijekom tog rata, te je potom bila protjerana, da bi živjela u egzilu, neko vrijeme u Švicarskoj, gdje je i napisala “Trg”.
Natalia je napustila zaručnika, po zanimanju kuhara, da bi se udala za Quimeta, inače vrsnog stolara i restoratera namještaja. No, poslije rođenja djece on ostavlja zanat, zato što mu je posao išao slabo, te odluči uzgajati golubove. I suprugu je prozvao - Golubica. Uzgoj se razvija, samo što uzgajivač ima “malu manu”: od tri uzgojena, dva goluba poklanja.
Supruga je okružena “radnicama” u malom obrtu, što je 30-ih godina prošlog stoljeća služio urbanizaciji, umjesto poslijeratne metalurgije. To su prodavačice srećaka, čistačice, kuharice i tome slično. Gospođa Enriqueta, Natalijina prijateljica, “zimi (je) zarađivala za život prodajući kestenje i krumpir na uglu ispred kina Smart, a ljeti kikiriki i slatko korijenje”. Nataliji je savjetovala da golubove hrani s koprivama. Ispričala joj “da je upoznala neku gospođu Talijanku koja se zvala Flora Caravella, koja je svoje ženske čari prodavala i koja je pod stare dane otvorila kuću s još nekoliko takvih Caravella i nekoliko golubova na krovu za razonodu”. I ona ih je hranila s koprivama.
Mercè Rodoreda i ovako koristi priliku da cjelini dometne još jednu pripovijest, koja će još preciznije opisati vrijeme i mjesto. A njeni su opisi svojevrsni grozdovi metafora, objedinjuju različite silnice pripovijedanja.
“Ne znam, jer zna se da majka uvijek pretjeruje, ali bila su (njena djeca) poput dva cvijeta”, bilježi Natalia. Njen je stan “ponekad” izgledao kao buvljak. Vrlo često svi skupa bili su gladni. Na koncu, zaposlila se u “gospodskoj kući”, koju joj je našla gđa Enriqueta. A ta je kuća sačuvala tek staru veličinu, slavu i vrt, više je bila trošna i zapuštena no bogataška. Mlađa joj se gazdarica razboljela “kad je odlučila premjestiti lončanice s kamelijama” itd. Dok je ona radila, djeca su bila sama: “Rita je spavala na podu. A maleni je, čim me je ugledao, briznuo u plač.”
Onda je Quimet otišao u rat i ostavio joj golubove, svraćao je pokoji put i donosio živežne namirnice; Barcelona je gladovala. Zajedno s prijateljicama, tako reći: s drugim ženama, Natalia se borila za goli opstanak, zato da prehrani djecu. Ostala je bez posla, pa našla drugi u gradskoj upravi. Ne jednom, večerali su jednu srdelu i trulu rajčicu. Enriqueta joj je rekla “da je u pitanju nekoliko tjedana, da ćemo izgubiti.” I stigla joj je vijest o pogibiji Quimeta i njegova prijatelja Cinteta. (Mali Antoni završio je za kratko u sirotištu.)
U krajnjoj oskudici i gladi, junakinja je odlučila ubiti djecu i sebe solnom kiselinom. A onda ju je zazvao trgovac, koji joj je kiselinu i prodao. Nemogući zov za nju je postao moguć. I samo je tako preživjela, da bi sudbinom posvjedočila o onim drugim ženama 30-ih godina prošlog stoljeća, koje su se obeshrabrene i bespomoćne predale samoubojstvu. Dobar ishod jedne ne izbavljuje ostale, koje ga nisu dočekale. Ali i one su poživjele u Natalijinoj sreći, u mogućnosti da Golubica, takoreći “aloma blanca”, nadživi uništenje velikog golubinjaka, metafore bolje budućnosti.