Čulo se: jučer, u utorak umro je pjesnik Milivoj Slaviček, rođen 24. listopada 1929. u Čakovcu.
Milivoj Slaviček počeo je objavljivati u krugovaškom desetljeću - postao je članom DKH još 1952. Objavio je 15-ak zbirki poezije (Zaustavljena pregršt, 1954; Daleka pokrajina, 1957; Purpurna pepeljara, naime to i to, 1969. itd). Na populariziranju pjesništva radio je na razne načine.
Časopis “Stih”
Sastavio je niz antologija, kako poezije tako i proze, te kao prevoditelj pridonio upoznavanju ove sredine prvenstveno s poljskom ( Rozewicz, Milosz, Wojtyla i dr.) i slovačkom književnošću; također, prevodio je i s hrvatskog na poljski jezik. Njegove knjige pjesama objavljene su na stranim jezicima, a “Izabrane pjesme” tiskane su mu u glasovitoj kolekciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK).
Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća Slaviček je u tada uspješnom Augustu Cesarcu pokrenuo časopis “isključivo” za poeziju, časopis Stih. Bilo je to davne 1976., kada se govorilo da je hrvatska poezija važnija od proze. Iako časopis nije bio duga vijeka, u njemu je Slaviček pokazao vlastito vrednovanje poezije i otvorenost prema mladima. Za Slavičeka je Josip Sever u prvom broju sastavio izbor “Iz kineske poezije”, a poseban dio časopisa bio je podnaslovljen “Pjesniku Dragi Ivaniševiću u čast”, donoseći i nove pjesme toga autora. Slavičekovo uredničko vrednovanje stiha i danas bi privuklo mnoge. A kada se časopis ugasio, Slaviček je vodio rubriku pjesništva u dnevnim novinama (Vjesnik) objavljujući nove pjesme znanih i neznanih.
S demokratskim promjenama 90-ih pjesnik Milivoj Slaviček našao se u novoj ulozi. Pojavljivao se u TV-vijestima kao jedan od sudionika na sjednicama Hrvatske demokratske zajednice.
U politici
Ušao je, drugim riječima, u politiku, odnosno angažirao se u njoj, kao i neki mlađi pjesnici ( Neven Jurica, Ivan Tolj). Tako mu je i dopalo da radi na hrvatskoj himni, odnosno na Mihanovićevoj pjesmi “Hrvatska domovina”, što se pjeva kao “Lijepa naša”. U želji da se himni doda more, zastupnici Sabora RH prihvatili su Slavičekov prijedlog i dodali izvornom tekstu himne stih “Sinje more svijetu reci”, u trećoj pjevanoj kitici.
Pjesnik Slaviček, koji je najveći dio života radio kao slobodni književnik, a prije toga kao bibliotekar, predavač i akviziter, službovao je potom kao hrvatski veleposlanik u Poljskoj. Po povratku u Zagreb prestao se zanimati politikom. Ponekad ga se moglo vidjeti za nekim od stolova kafića oko Trešnjevačkog placa. U blizini je, uostalom, stanovao, u Čakovečkoj ulici. No, posljednje godina života Slaviček je bolovao.
Otišao je antologijski pjesnik Milivoj Slaviček. Otišao je jedan od posljednjih, ako ne posljednji, književnika - stanovnika Čakovečke, u kojoj je Zagreb dodijelio stanove tada mladim piscima. Odavno nema u toj ulici Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Ivana Raosa. Više joj se neće vratiti ni Milivoj Slaviček, koga su prijatelji i susjedi zvali: Micek.