Kako, zapravo, pohvaliti krimić, a da mu se - jer to bi ipak bio smrtonosni hitac u leđa čitalačkog užitka! - ne spomene rasplet, posebice ako predstavlja onaj strukturalni moment romana od kojeg zaista zastaje dah? I još: što učiniti s romanom, najavljenim kao psiho-triler, ako mu već na koricama piše da u njegovoj fabuli nema ni svjedoka, ni traga, ni tijela?
Neizlječive alergije
“Terapija”, romaneskni prvijenac berlinskog pisca Sebastiana Fitzeka (1971.), koji već šestu godinu u pravilnim intervalima lansira bestselere i s pravom se ubraja u vrh njemačkog triler-autorstva, upravo je takvo štivo: suspense na entu potenciju, a svaka od priča, koje se zavodljivo isprepliću u njegovu tkivu, odveć će nas lako odvući na pogrešan trag, dok na kraju sasvim logički ne uslijedi ono čemu bismo se sve vrijeme najmanje nadali.
Ukratko, štorija ide ovako: Viktoru Larenzu, prominentnom berlinskom psihijatru, kći Josy, koja pati od neizlječive alergije, takoreći pred očima iščezava bez traga. Okolnosti njena nestanka ostaju obavijene velom tajne, dok Larenz četiri godine kasnije, shrvan i oronuo, ne odluči olakšati dušu velikim intervjuom za jednu njemačku ilustriranu reviju. Dok u ljetnikovcu na fiktivnom sjevernomorskom otočiću rekapitulira život, Larenza posjećuje tajanstvena autorica dječjih knjiga, koju u sumanutim vizijama proganjaju likovi vlastitih priča. Larenz nevoljko pristaje da joj bude terapeut, kadli u strankinjinim ispovijedima iznenada počne prepoznavati aluzije na svoju kćer i razrješenje misterija njezine sudbine.
I sam teško bolestan, Larenz s mukom iščitava istinu iz pacijentičinih priča, angažira detektiva, čije ih istraživanje donekle potvrđuje i na kraju otkriva da je navodnom ubojstvu male Josy kumovala njegova supruga, kojoj ni samoj nisu sve na broju, ali ne toliko da ga ne ostavi i zbriše sa ušteđevinom…
Mrkli bezdani
Ali jao, tu saznajemo da Larenz čitavu priču po buđenju iz dugotrajne kome zapravo priča mladom psihijatru klinike u kojoj je nekoć i sam bio cijenjen, a taj će, opet, sve to protumačiti sasvim drukčije.
Ljubiteljima klasičnih krimića s motiviranim zločincem, pronicljivim detektivom i bar jednim opipljivim, mrtvim lešom možda će malo i zasmetati što se poprište trilera odjednom seli onkraj čeonog režnja, ali u tom postupku Fitzek, na čijim policama uz Grishama, Chichtona ili Harlana Cobena visoko kotiraju i djela Stephena Kinga, nikako nije sam, tek što za razliku od potonjeg, unatoč zgodimičnom posezanju za stilskim sredstvima bliskim hororu, ne bi li kod likova pojačao nemir, a kod čitatelja nevjericu, ne piše ništa što bi izmicalo neslućeno širokom polju realnosti. Jer psihijatrija, kako je vidi i - svakako ne bez stručne medicinske pomoći svog brata neurologa - vješto tumači Sebastian Fitzek, izrazito je science i nimalo fiction, a uza sve to, u svojim mrklim bezdanima, i luđački dobar poligon za istinski napete priče.
Jer ključna riječ romana, toliko vam smijemo otkriti, zadana je u naslovu, a Larenz iz te zamršene priče terapiranja i dešifriranja ne izlazi samo kao promašeni otac i tuđi terapeut, nego ponajprije kao vlastiti, nadasve zahvalan pacijent. Ovo, naravno, nitko neće shvatiti bez uvida u ishod romana, koji, uzgred, ima toliko mogućih raspleta, koliko i međusobno znalački isprepletenih psihopatoloških razina radnje, ali samo jedan je onaj pravi i time smo opet na početku: ubojstva ima, leša nema. I što sad? Ništa. Knjigu u ruke, nema vam druge.
Što je stvarni zločin
Zajedljiv prigovor da je pred šarolikim backgroundom psihijatrije, njezinih neuroza i psihoza, fiksacija i sindroma, najkasnije otkako nam je Cronenberg napokon razgolitio Freuda i Junga moguće iskonstruirati ama baš sve, a da priča na kraju i opet ne odiše smislom, otpast će sam od sebe, uzme li se u obzir da sudbine poput one doktora Larenza možda i nisu česte, ali zato s medicinskog stajališta nikako nisu nemoguće, te da se “stvarni zločin” ovog trilera ipak odigrao izvan svijeta njegova “ludila”, a to je - svaka čast autoru! - prije svega odlika dobrog pisanja.
Jednostavan u svojoj složenosti i vrtoglav u svojoj pripovjedačkoj neposrednosti, Fitzekov roman poštedjet će vas, uzgred, i beskrajnog guglanja, ne biste li se iole snašli u tom čudesnom svijetu psihe, kojoj triler danas očito neizbježno stremi, jer na kraju sve će biti jasno i laiku. Užitak čitanja stoga vam nećemo uprskati, čak ni ako vam otkrijemo motive te naoko nemotivirane, a zapravo sasvim ljudske priče o ljubavi i posesivnosti, krivnji i očaju: Štošta je u shizofreniji, a ponešto i u Münchhausenovom zamjeničkom sindromu. Što bi to trebalo značiti? Pročitat ćete. Samo, ne započinjite od kraja.