ZAGREB - U Vili Arko, sjedištu Hrvatskog društva pisaca, održan je razgovor, kako je stajalo u najavi, “u povodu obilježavanja 118. rođendana Miroslava Krleže”. Po toj najavi ispada da je pisac još živ, biblijskih godina.
Uz HDP, organizatori skupa, koji je privukao pedesetak sudionika i gostiju, bili su beogradski Centar za kulturnu dekontaminaciju, prištinska Qendra Multimedija, kazališna skupina Bacači sjenki i Hrvatski filmski savez, koji je zainteresiranim gostima omogućio da poslije okruglog stola pogledaju u kinu Tuškanac “Put u raj”, inače trom, dosadan film koji je po Krležinu scenariju 1970. snimio Mario Fanelli.
Na margini
Iz Beograda su doputovali Jovan Ćirilov, Zoran Janić, Borka Pavičević i Branimir Stojanović, a iz Prištine Qerim Onozi i Shkelzen Maliqi. Potonja dvojica nisu uzimala riječ, a svi skupa govore, međutim, u ad hoc snimljenom filmiću toga dana u vlaku za Zagreb.
S hrvatske strane uvodnu riječ dao je Velimir Visković, koji je istaknuo da je devedesetih Krleža bio toliko izguran na marginu da sedam godina u Hrvatskoj nije objavljena ni jedna njegova knjiga.
Razgovor se načelno trebao voditi o aktualnosti Krležina dramskog djela, no dosta se raspršio. Visković je istaknuo da je Krležino djelo svojina svih južnoslavenskih glumaca. Potom je pozvao kazališnog redatelja Branka Brezovca da iznese svoja iskustva s piscem. Brezovec, koji je posljednjih godina postavio na scenu četiri predstave po Krleži, najviše se zadržao na “Gospodi Glembajevima”.
Tekst Lazanskog
Kazao je, među ostalim, da u “Gospodi Glembajevima” nema pozitivnog lika osim, možda, svećenika Alojzija Silberbrandta, za kojeg je ustvrdio da možda i nije preljubnik. Na to ga je Jovan Ćirilov upitao a što je onda radio u baruničinoj sobi. Glasoviti teatrolog i kazališni kritičar, Ćirilov, koji je Krležu poznavao i s njim ponešto i radio, ovih dana priprema u Beogradu inscenaciju njegova “Izleta u Rusiju” (iz 1925.)
Među raznim anegdotama koje je iznio, zanimljiva je informacija da su se svojedobno protiv izbacivanja Krležinih djela iz srpske školske lektire najodlučnije suprotstavili Miloševićeva supruga Mira Marković te desničarski književnik, akademik Predrag Palavestra. Borka Pavićević je pak istaknula da je u povodu nedavne beogradske premijere Glembajevih najzanimljiviji tekst napisao vojni analitičar Miroslav Lazanski!
Potom su se u diskusiju uključili domaći pisci i profesori, Ante Armanini, Nadežda Čačinović i Tomislav Brlek, koji je naglasio da je spomenuti “Izlet u Rusiju”, među ostalim, plod autocenzure.
Potom se u raspravu uključio teatrolog Vjeran Zuppa koji je iznio smjelu tezu da su Krležine drame nedramatične i da su, primjerice, puno dramatičniji njegovi eseji. Zuppa je također ustvrdio da se u Krležinim dramama uopće ne razlikuje diskurs muških i ženskih uloga, što je provjerio na seminarima sa studentima.
Veliki monolog
Po Zuppi sve je u tim dramama jedan veliki Krležin monolog. Kao najbolji, i najdramatičniji, njegov komad izdvojio je “Kraljevo”.
Njegovoj su se ocjeni suprotstavili Dubravka Crnojević Carić i Tomislav Brlek, koji je ustvrdio da je Krleža dijalogičan baš koliko je dijalogičan i Dostojevski, za kojeg su također tvrdili da je diskurzivni monoman.
Potom se razvila rasprava o Krležinu poltronstvu prema Titu, na kojoj je poentirao Ćirilov, iznijevši kako je dva-tri puta bio s obojicom i kako se Krleža prema Titu nije ponašao nimalo snishodljivo. Tako su, kaže, jednom zajedno došli na kazališnu predstavu. Narod se uzmuvao, a Krleža je Titu rekao: “Ti, Tito, gdje god dođeš pokvariš atmosferu”.