Najnovija knjiga pokojnog esejista, teoretičara, urednika, prevodioca, kolumnista itd. Branimira Donata (1934-2010) ujedno jest i njegova posljednja. To je praktično prva knjiga izabranih djela ovoga ključnog književnog radnika poslije koje je urednik Serdarević najavio II, III. i IV. svezak početkom iduće godine.
Moram priznati da sam imao privilegij razgovarati o ovome izdanju sa samim Donatom, dok ga je planirao sa spomenutim urednikom. Bila je to i ostala kruna njegova životnog rada, čitanka svih njegovih 30-ak knjiga koje su se bavile koječime iz svjetske književnosti, i nadasve hrvatske.
Svojevrsni surogat
Samo sam jedan od njegovih brojnih poznanika koji žale ruku sudbine, koja mu nije dopustila da dovrši vlastiti nacrt povijesti hrvatske književnosti, pa ni brojne planirane knjige, kao što je ona o avangardnom kazalištu, ili esej o kaptolskom svećenstvu i njegovim nezakonitim potomcima u kulturi.
Pa ipak, baš je ovaj, prvi svezak Donatove “Prakseologije hrvatske književnosti” svojevrsni surogat kojemu je ostalo da zamijeni planiranu povijest, da naznači njene mogućnosti.
Branimir Donat, pravim imenom Tvrtko Zane, čovjek koji je iz ljubavi prema djevojci Zorki priznao grijeh protudržavne aktivnosti davnih 50-ih i promijenio osobno ime u književnosti, ovim i ovakvim izabranim djelima obraća se praktično mladome naraštaju, onima koji u pepelu rata traže smisao i svrhovitost.
Premda se u novije doba izlagao kao novinski kolumnist - riječ je o tjedniku Globus u kojemu je od početaka vodio kolumnu “Kultura - nekultura”, sabranu u knjizi “Usavršavanje pogrešaka” - Donat je prvenstveno veliki čitatelj hrvatske književnosti, razotkrivač nepoznatih i “minornih” pisaca koji čine “humus” hrvatske književnosti.
Dosada kao predrasuda
Predugo bi trajalo pobrajanje temata odnosno tekstova iz prvog sveska njegove “Prakseologije” - primjerice, “Lujo Vojnović analitičar povijesne nostalgije” iz 1987; “Dostojevski u djelu M. M. Bahtina i sovjetska polemika o tom djelu” iz 1970; “Petar Preradović u ključu novog čitanja” iz 1987. itd. - ali oni zorno pokazuju da je Tvrtko, za pravo Donat, među prvima razotkrio vrijednosti “brata” Vojnovića, da je tekstom o Bahtinu preusmjerio i nas sveučilištarce 70-ih, odnosno da je sluteći problem Preradovićeva odnošaja prema hrvatskom i njemačkom naslutio neke od ključnih problema ovdašnje, “male” književnosti.
Možemo se gložiti koliko hoćemo koji od Donatovih tekstova iz objavljenih knjiga treba pretiskati u ovim izabranim, no bilo koji po Remu odabrani pokazat će da je dosada materinje književnosti predrasuda ništa manja od one po kojoj su stranci nadareniji pojedinci od domaćih.
Iznimka čini pravilo, ali pravilo zbog nje nije zbiljskije. Ako se Bog još uvijek skriva u detalju, onda je Donat jednako njegov svećenik.
Tajna veza
Primjerice, Rem je za ovaj prvi svezak odabrao tekst “Stotinu godina fantastičnog u hrvatskoj prozi” iz 1986. (iz knjige “Hodočasnik u labirintu”), iako bi potpisani novinar odabrao “Astrolab za hrvatske borhesovce” (Teka, br. 1, 1972). To je stvar odabira, da ne velim ukusa.
Ali, oba teksta pokazuju značaj Donatova stajališta o fantastičarima, i presudnost jedne njegove rečenice: “U tim traganjima (a ona su ujedno i traganja velike većine tih pripovjedača), izmišljanjima ili pronalaženjem tajnih veza između stvari, situacija, sudbina, riječi i događanja koji sve to uključuju u sebe, Pavao Pavličić je krenuo stazom koja ga je dovela ili zavela (dragi čitaoče, ti ocijeni kako misliš da više odgovara tvojoj mjeri istine!) u čarobne perivoje imaginacije.”
Mogao je Donat ovdje spomenuti Barbierija, Čuića, Grbićku, Tribusona ili koga drugoga iz istog naraštaja, no najvažnije je ono u zagradi. Pravorijek ima čitatelj: je li dotični pisac i naraštaj bio doveden ili zaveden.
U tome je Donatova tajna, u neskrivenoj nesigurnosti koja vodi kako pisca tako i njegova kritičara.
Novinar bez sreće
Još bih štošta rado dodao na marginama ove probrane Donatove “Prakseologije”, nadasve da ne možete pročitati esej “Dvojnik - podijeljeno i(li) umnogostručeno ja” (1984), a da potom ne potražite u knjižnici pripovijetku Vladimira Nazora “Ukradeno ime” o Jakovu Mrmiću, “književniku i novinaru bez sreće”. Drugim riječima, svoje oduševljenje književnim djelom Donat zarazno prenosi na čitatelja.
Ništa manje, njegovi davno objavljeni eseji, kao “Analiza sadržaja i sociodinamika kulture” (iz 1982), žive kao da su napisani jučer.
Čitajte Donata
Tragajući za čarobnom moći kiča Donat je ustanovio: “Od mogućih puteva odabrao sam jedan zacijelo najkompromisniji, ali pouzdan jer vodi prema cilju - a to je analiza sadržaja. Ova analiza vodi nas u područja gdje cvjeta tzv. književnost za mase ili paraknjiževnost. Kultura se suprotstavlja umjetnosti. Znanje se pretpostavlja intuiciji. Proizvodnja stvaranju. Čovjekova kultura zapravo je sveukupnost onoga što on ne može zaboraviti ili iz svijesti odagnati. U njenoj jezgri sadržan je mit”. Odavno zapisane, ove rečenice opisuju i ovo aktualno vrijeme sapunica, bestselera i slavnih specijalista bez rada. Zato Donata vrijedi ponovno čitati, ili ga pročitati prvi put.