Vrag u mom iskustvu obično nastupa u obličju Fome Fomiča. Naoko bezazlen i dobrodušan, o svemu ima stav, na svakoj stvari koja se oko njega nađe, na onoj šalici, nožu i vilici, na prozorskom oknu, neboderu i brdima koji se iza nebodera vide, na svemu je tome, i na svemu drugom što se može vidjeti ili zamisliti, po jedan stav i jedno mišljenje Fome Fomiča.
“Selo Stepančikovo i njegovi žitelji” bit će i nije najvažniji prozni komad Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, ali ako tog pisca niste čitali - a vjerujemo da niste, jer Dostojevskog se ne stigne pročitati, jer dođe na red za čitanje u vrijeme kad se već podrazumijeva da ga se odavno pročitalo - najbolje bi vam bilo da pročitate “Selo Stepančikovo”. Tem na njega nećete utući vrijeme koje bi vam otišlo na “Braću Karamazove”, “Idiota”, “Zle duhe”, “Zločin i kaznu”, tem ćete o Dostojevskom steći skroz pogrešno mišljenje, koje će, međutim, zvučati vrlo šik ako ste skloni zapodjenuti akademsku raspravu u krčmi ili autobusnoj čekaonici. U “Selu Stepančikovu” Dostojevski je, naime, vrlo duhovit i opasno zlokoban pisac. Ta duga pripovjetka je satira s elementima horora. Nešto baš strašno.
Foma Fomič Opiskin dolazi u Stepančikovo da riješi stvar. Istina, nema tamo baš što da se riješi, niti bismo za to selo ikada čuli da nije njega koji stiže da rješava. Dočekuju ga ljubazno. Ali ne zato što su ljudi po prirodi ljubazni, nego je on takav: na prvi pogled u čovjeku budi ljubaznost. A na drugi je pogled već sve gotovo. Na drugi pogled Foma Fomič već je zavladao situacijom. On najprije zagospodari emocijama i afektima - znate ono: zašto bismo tako dragog starčića ružno pogledali - a onda, malo-pomalo, preuzima vlast nad ljudima oko sebe. Opstaje tako što proizvodi kaos. Parazitira na drugim ljudima, preuzima njihove osobine i navike, navodi ih da se ponašaju onako kako to njemu odgovara. Od njega nema spasa, jer je sveprisutan i nekako uvijek i nepogrešivo zastupa većinsko mišljenje. Ili ono mišljenje iza kojeg stoji neka viša i moćnija volja.
Kad ga se pukovnik Jegor Ilič pokuša riješiti, i to tako što poziva nekoga svog rođaka da doputuje i pomogne mu, već je odavno prekasno. Ili je prekasno od onog trenutka kada je Foma Fomič naumio doći u Stepančikovo. On stiže kao vjesnik društvene propasti, emocionalnog, duhovnog i moralnog sloma jedne zajednice, kao adorant i podržavatelj onoga najgoreg što od ranije u njoj postoji. Kao što je navratio u Stepančikovo, tako se može pojaviti bilo gdje. On ne donosi zlo, ničega u njemu već nema što nije u ljudima već bilo prisutno. Foma Fomič samo pojačava intenzitet djelovanja opće opačine, kao da postepeno, sadistički odvrće ton na pojačalu i škripa postaje sve glasnija.
Fomi Fomiču ne možete se suprotstaviti zašto što ga niste u stanju opisati. Ili biste to bili u stanju samo ako ne biste živjeli u Stepančikovu, nego biste na sve stvari, na kuće i ljude, na zbivanja u selu gledali s nekih nedodirljivih visina. Kada bi Stepančikovo za vas bilo sitno poput mravinjaka.
U drugom desetljeću dvadeset i prvog stoljeća za Fomu Fomiča bi se reklo da je rođeni populist. Tridesetih godina prošlog stoljeća bio bi savršen fašist. Foma je, međutim, vrag. Dolazi kada se ljudi ne mogu od njega obraniti. Postariji je, krkhe građe, slabe mašte. Prosječan. Vrag je prosječan čovjek.