Trebao je to biti “samo” još jedan roman Davida Grossmana. Čitan i često prevođen kao i oni pisani prije toga. “Običan” roman Grossmana, uz Amosa Oza, vodećeg suvremenog izraelskog autora, upečatljiva mirovnog aktiviste; nikako priča - pretkazanje koja će mu zauvijek obilježiti život. Počeo ga je pisati 2003., u doba kad je njegov stariji sin služio trogodišnji vojni rok u izraelskoj vojsci. “Do kraja zemlje”, što ga je ovih dana u prijevodu Tatjane Jambrišak u nas objavila Fraktura, roman je o kojem, dogodilo se, u Izraelu znaju i oni koji knjige ne čitaju. Priča je to o Ori, majci koja u brizi za sina vojnika, ne bi li izbjegla potencijalne vijesti o njegovoj pogibiji, odlazi na zavjetno putovanje brdima Galileje, ufajući se da će tako, možda, spriječiti da se dogodi najgore - jer kako sin može umrijeti ako majka nije kod kuće da primi vijest. Dogodilo se da je život krenuo zrcaliti literaturu, a ne obrnuto. Dok je radio na knjizi, autorov stariji sin Yonatan iz vojske se vratio živ i zdrav. Nije prošlo dugo, došao je red na mlađeg, Urija, da i on ode u ročnike. Za slobodnih je vikenda, vraćajući se kući, s ocem redovito razgovarao o romanu u nastajanju, liku Ore i njezinoj odlučnosti da ne bude dostupna čuti vijesti o smrti. A onda su, u kolovozu 2006., na vrata obitelji Grossman pozvonili da kažu da je Uri ubijen u okršaju s militantima Hezbollaha, posljednjih sati Drugog libanonskog rata. Nakon prvog šoka pisac se, zahvaljujući poticaju prijatelja, Amosa Oza i, kako ga nazivaju, izraelskog Faulknera, A. B. Yehoshuae, desetak dana kasnije vratio rukopisu. “Bojim se da neću moći spasiti knjigu”, rekao je. “Ta će knjiga spasiti tebe”, odvratio je Oz. “Svaki izraelski roditelj šalje djecu u vojsku, jer živimo u zemlji gdje nam treba zaštita vojske. Svih mojih troje djece bili su u vojsci, uključujući i kćer. Kad pošalješ dijete u vojsku znaš da može poginuti. To je strah koji kontaminira živote izraelskih roditelja od trenutka kad se dijete rodi. Otud je vjerojatno potekla i ova knjiga.
Na mjestu užasa
Možda sam pomislio da je ona neki moj način da pratim sina dok je tamo, da budem uz njega...” rekao je autor s kojim smo, uoči njegova dolaska u Zagreb, minulog tjedna razgovarali telefonom. “Bilo je teško nastaviti pisati tu knjigu, vratio sa se ravno na mjesto koje me užasavalo. S druge strane, bilo je to tada jedino mjesto za mene. Osjećao sam se kao da sam doživio potres, sve je srušeno, a ja uzimam ciglu po ciglu i gradim dalje.”
Poput Ore koja idući šumom priča životnu priču svoga sina Ofera, pokušavajući ga zaštititi, i Grossman je propješačio taj put, na samom početku pisanja knjige. “Staza vodi od krajnjeg sjevera zemlje do krajnjeg juga. Zovu je izraelskom nacionalom stazom. Ovo je jako mala zemlja, dugačka tek nešto više od 500 km. Hodao sam 45 dana. Ponekad bi mi se pridružili prijatelji ili supruga, ali većinu puta sam prošao sam i uživao u toj samoći. Hodate li s drugim čovjekom, ne postanete zaista dio prirode jer ste okrenuti i suputniku. Kad hodaš sam, postaneš samo još jedno stvorenje prirode. Navigirao sam služeći se znakovima po putu, ponekad bih se i gubio. Susretao sam ljude koji su također odlučili prohodati tu stazu. To su bili otvoreni, topli susreti, čak i s onima koji imaju potpuno drugačije političke stavove, čak i s desno orijentiranim mladim židovskim doseljenicima. Činjenica da smo bili skupa u prirodi kao da je pomogla da razumijemo da i oni i ja volimo ovu zemlju, ali na drugačije načine. Okupili bi se oko vatre, šalice kave, i razgovarali. To su mi dragocjene uspomene.”
Kako zaštititi djecu
Ora je upečatljiv lik za koji je Paul Auster svojedobno zaključio da u sebi nosi ponešto od Ane Karenjine i Emme Bovary. Možemo li, kao što Ora gotovo da vjeruje u tu omnipotentnu ideju - zaštititi našu djecu od njihove sudbine? “Ne možemo, baš kao što ni naši roditelji nisu mogli zaštiti nas od naše. Možemo im dati osjećaj kuće, doma, škole, a i mijenjati stvari na nekom širem nivou, stvarati manje opasnu sredinu, ako smo politički aktivni. Nekoliko dana prije no što je moj sin poginuo imao sam press konferenciju s Amosom Ozom i A. B. Yehoshuaom. Gotovo da smo vapili da zaustave rat. Kazao sam da su se stvari već pogoršale, ali da može biti još gore. Nekoliko dana kasnije moj sin i još 32 izraelska vojnika su ubijeni. Ako djecu i ne možemo stvarno zaštititi, možemo probati. Jer, čak i iluzija da ih možemo zaštititi je važna, dobro je da naša djeca vide da pokušavamo, da ih nismo samo tako ostavili, prepustili njihovoj sudbini.”
Grossman je poznati pacifist, davno se, u mladosti bavio novinarstvom, i ostao bez posla jer je inzistirao govoriti o stvarima koje ni tada ni danas nisu išle na ruku desničarskoj vlasti. Iako su mu arapski militanti Hezbollaha ubili sina, bori se za prava Palestinaca, iako ne podržava političke stavove izraelske vlasti, djecu je slao u vojsku.
Može li literatura povezati ljude, približiti zaraćene strane? Spominjem mu Arsenijevićev “U potpalublju” koji je meni usred rata, 1994., bio bitan, autentičan glas sa srpske strane. “Više ljudi mi je kazalo da su promijenili politička stajališta nakon što su pročitali moj roman ‘Do kraja zemlje’. Prošli petak u Jeruzalemu mi je prišao jedan mladi čovjek i rekao: ‘Želim vam zahvaliti na toj knjizi. Moj se život dijeli na vrijeme prije nego što sam je pročitao i doba nakon što sam je pročitao.’ I moj se život mijenjao s nekima od knjiga koje sam čitao u različitim fazama. Ponekad nam treba knjiga samo da osvijetli neki dio nas, iznutra, nešto što ne vidimo. Ponekad tako čitamo o ljudima koji su zapravo druga verzija nas samih, ponekad razumijevamo bolje samog sebe čitajući o njima, iako su zapravo tek književni likovi.” Njemu su, kazuje, bile bitne knjige Brune Schulza, potom priče Shaloma Aleichema, židovsko-ruskog autora kojeg je krenuo čitati kao osmogodišnjak, od njega je prvi put čuo o židovskoj dijaspori. “Knjige postaju sve važnije u ovom svijetu u kojem dominiraju masovni mediji. Ljudi trebaju knjige da im govore o životnim delikatnostima, da daju odgovore na pitanja o kojima ne govore masovni mediji. I možda knjige ne donose odgovore, ali one barem pitaju prava pitanja.”
Prevođen je na više od 30 jezika, među ostalima, njemu osobito važno, i na arapski. “Silno želim da ljudi u arapskim zemljama čitaju moje knjige, mislim da je to jedan od načina da vide i razumiju Izrael i kompleksnost našeg postojanja, tog odnosa između nas i arapskog svijeta. Možda neće, čitajući i moja djela, i drugih autora, poput Amosa Oza, Židove više gledati kroz stereotipe već kao ljudska bića, onako kako i ja želim gledati Arape.”
Ljubav prema zemlji
“Do kraja zemlje” nije preveden na arapski, ali nakon što je roman objavljen na engleskom, u jednim je arapskim novinama objavljena kritika. Na Grossmanovo iznenađenje vrlo afirmativna. “Obično su arapski kritičari prilično negativni prema našoj književnosti, doživljavaju je kao još jedan vid židovskog imperijalizma, još jedan način da im nametnemo naš narativ. No u kritici je stajalo da je to knjiga o ljubavi žene prema zemlji i prema djeci te o ljubavi mladog izraelskog vojnika prema njegovoj zemlji. Ne mogu vam dovoljno naglasiti koliko je to veliki iskorak da je kritičar dopustio sebi napisati da mi također volimo ovu zemlju, da nisu Palestinci jedini koji vole ovu zemlju, već da je vole i Židovi. Tragedija je da oba naroda vole taj mali komad zemlje, a ne mogu se dogovoriti.”
Nije rijetkost da dobiva komentare čitatelja iz arapskih zemalja. “Obično mi kažu da su čitajući moje knjige prvi put ugledali Izrael kroz neku ljudsku perspektivu jer najčešće nas doživljavaju kao demoniziranu skupinu ljudi.”
Grossman na Zapadnoj obali, u Ramallahu, ima prijatelja po peru i po pacifističkim uvjerenjima, palestinskog pisca Ahmada Harba. Zadnjih nekoliko godina se ne susreću, čuju se jedino telefonom.”Mislim da je to i zbog očaja koji obojica nekako osjećamo. Kad smo oformili našu grupu izraelsko-palestinskih pisaca i sretali se, što je u to doba bilo ilegalno, postojala je još nada da možemo mijenjati stvari. Danas mislim da je Harb pesimističan i depresivan, i ne mogu reći da ga u tome ne razumijem. Nekad smo bili kao dvije grupe rudara, bušili smo s dvije strane tunel usred planine u nadi da će se ta dva društva jedanput susresti.”
Eho jezika
Nekad je arapski odlično govorio i čitao, danas teško da bi na njemu mogao čitati knjige, jedino novine. “To je i zbog ove situacije, ne viđam se više toliko s Arapima, a kad se i sretnemo, govorimo engleski, jer je to kao neutralni jezik među nama. Žao mi je da moj arapski propada, to je silno lijep jezik. Reći ću vam da mi je arapski pomogao da bolje razumijem hebrejski, što također govori o povezanosti Židova i Palestinaca. Izraelci trebaju znati arapski, jer je to jezik naših susjeda. Dopustimo li sebi da upoznamo Palestince, da nam oni kazuju svoje priče, da čujemo o njihovoj tragediji, mislim da ćemo saznati puno i o našim životima, o nama samima i bolje razumjeti koliko je kompleksan taj naš konflikt.”
Hebrejski pak, 3500 godina star, izrazito je dinamičan jezik, građen od mnogo slojeva. I danas je Izrael društvo imigranata, od 1980-ih naovamo u zemlju se doselilo više od milijun ljudi. “Najviše ih je došlo iz bivšeg SSSR-a, zatim 160.000 Židova stiglo je iz Eritreje, kako raste antisemitizam u Francuskoj sve ih više useljava otamo. To su ljudi koji ne mogu čitati na hebrejskom, formalni hebrejski im je suviše kompleksan, zato je kod nas vrlo razvijen sleng u kojem ponekad čujete i eho jezika kojim je pisana Biblija.
Velika je povlastica biti pisac u tom jeziku, miješati sve te različite naslage i poigravati se njima. Useljenici s različitih strana svijeta ne mogu komunicirati na formalnom hebrejskom, koriste sleng koji se svaki tjedan obogaćuje novim riječima. Na ulici slušam imigrante iz Etiopije kako se onima iz Rusije obraćaju slengom. Puno se slenga stvara u vojsci, instituciji koja ima bitno mjesto u našem društvu.”
Jedino mjesto
Rođen je 1954. Je li ikada razmišljao emigrirati iz zemlje stalne neizvjesnosti? “Ponekad mi dođe ta pomisao, ali onda zaključim da je Izrael jedino mjesto koje je za mene relevantno. Čak i one stvari koje me ovdje izluđuju i ljute meni su relevantne, jer ih razumijem. Odem li negdje drugdje, na neko bitno sigurnije i ugodnije mjesto, bit će to zemlja koju neću stvarno razumjeti, pa neću moći stvarno ni uživati u njezinoj ljepoti, kao što neću ni jako patiti zbog njezinih loših strana. Bio bih distanciran od tog drugog društva, a ne želim tako živjeti. Želim živjeti na mjestu koje mi je sasvim relevantno. I nadam se i dalje da će se situacija ovdje poboljšati, da ćemo i mi i Palestinci dobiti priliku živjeti život.”
Kako u taj svijet brutalnosti Bliskog istoka donositi djecu, kad i na Zapadu mnogi koji odustaju od roditeljstva kažu da ih ne žele rađati za ovakav planet? “Imati djecu znak je života i vitalnosti, izraz optimizma. Pitanje je u kakav ih to svijet dovodimo, ali ovaj svijet je brutalan od samog početka čovječanstva. Odgajaš djecu da budu otvorena, znatiželjna, da šire mir i vjeruju u pluralizam. I cijelo vrijeme, dok ih tako podižeš, postoji i sumnja da, tako ih usmjeravajući, zapravo ih ne pripremaš za brutalnost života.”
Čovjek se, kaže, baš nikada ne navikne na nasilje i vječitu nesigurnost. “Razviješ neki način da preživiš, da zaniječeš, okreneš leđa realnosti. Fokusiraš se na ono što daje osjećaj sigurnosti - obitelj, prijatelje,dobru knjigu, ali cijelo vrijeme živiš na ivici vulkana. Život je u Izraelu toliko intenzivan, i žestok, jer cijelo vrijeme u našoj podsvijesti stoji strah da možda Izrael neće preživjeti, da će možda doći trenutak da ga neće biti. Zato su odnosi među ljudima ovdje baš intenzivni, snažni, a i brzo se grade. To psihički pomaže opstati. Zastrašujuća je pomisao da nam je budućnost tako nesigurna. Meni je to motivacija da se borim za mir sa susjedima. Treba nam ljudski mir sa susjedima i jaka vojska, samo ta kombinacija može Židovima jamčiti budućnost na ovim prostorima.”