Zlatko Bourek i Pavao Štalter, dvojica 85-godišnjaka, autori su osmominutnog crtanog filma koji će premijerno biti izveden na Festivalu tolerancije. Festival počinje 12. travnja.
Film “Wiener Blut/Bečka krv” vizualno je bogata, potresna priča ispričana očima gospođe Salike, koja odlazi u židovski starački dom, tražeći tamo spokoj pod starije dane. Međutim, ono što je trebao biti miran kraj života, pretvorilo se u teror holokausta, čijom žrtvom postaje i ona.
Bourek i Štalter na projektu su radili dvije godine. Animirani film prema scenariju Zlatka Boureka smješten je u razdoblje Drugog svjetskog rata. Odnosno, kako njegov kolega Štalter opisuje: “Crtić je, među ostalim, i sjećanje na Bourekovo djetinjstvo, koje mu je oduzeto. On se kao dječak sa 13, 14 godina skrivao u šumi, bojeći se za život.”
Teško djetinjstvo
Naime, Boureka i njegovu samohranu majku proganjala je, zbog židovskog podrijetla, NDH. Bilo je to u Osijeku, gdje su zajedno došli iz obližnjeg, manjeg mjesta. Bourek se kasnije sjećao i kako je njegova majka bila prisiljena prodavati nakit kako bi preživjeli. “Osjetljiv sam na židovsku temu, iako mi i dan-danas nije lako pričati o tome što se sve događalo”, kaže Bourek.
Štalter opisuje zajednički proces rada u dvije godine: “Nalazili smo se gotovo svaki dan, najviše smo radili za vikende, kada je najveći mir.” Dodaje i kako je film sniman na “starinski način”. Sve je rađeno rukom. A u filmu ima mnogo figura, naročito u sceni kada iz staračkog doma idu u kazalište. “Trebalo je po dvanaest puta nacrtati svaku figuru. Sve zajedno, nacrtali smo preko tri tisuće crteža olovkom. Svaki crtež ima svoj broj, oznaku koji je kadar”, opisuje Štalter. U pozadini filma čuje se glazba, no likovi ne govore. Kako kaže Štalter, bitna im je bila dramaturgija nijemog filma.
Vojnik u grču i aktovi
Priča započinje u trenutku kad gospođa Salika u finom kaputu i plavom šeširiću, s pažljivo izrađenom frizurom, bisernim naušnicama, i crveno našminkanim ustima, čeka taksi. Dok čeka, okolo pada cvijeće. Prati je netko, vjerojatno kći, koja ispušta i suzu. No, nakon što sjeda u taksi, i gospođa Salika malo odmakne, mijenjaju se prizori, nestaje cvijeće. Prolazi pogrebna povorka, vide se kosturi, parobrod, siva naselja, radnici koji su izašli na cestu, dimnjaci iz kojih suklja dim, gledamo i vojnika koji vrišti u grču...
“To je hommage vremenu njemačkog ekspresionizma koje me formiralo kao umjetnika”, objašnjava Bourek. A na kraju filma, piše i posveta Ottu Dixu i Georgeu Groszu. Uistinu, teško je ne vidjeti utjecaj dvojice autora u gospodi koja su se susrela na ulici pa želeći podići šešir na pozdrav, umjesto šešira podižu čitavu svoju glavu, ili u sivim licima staraca u staračkom domu, koji su bez očiju, usta, nosa, pa u izlozima kroz koje se vide nage ženske figure i kraj njih vojnici...
Gospođa Salika, zatim, dolazi u starački dom, gomila joj kliče, nose stvari za njom, tu je i natpis dobrodošlice. U sobi je čeka crveni naslonjač i zidovi s tapetama na trešnje. Rasprema kofere, vadi fotografiju svojeg pokojnog muža, njegovu sablju i pištolj. Počinje tužna glazba, trešnje opadaju s tapeta, užas s ulica ulazi i u njezinu sobu. Odlaze, potom, iz doma u kazalište, ona je jedina u boji, drugi su likovi sivi...
Ona u kazalištu, pred kraj predstave sa strašnim prizorima stradanja, ubija violinista, koji se pretvara u kostur, pa u lik zloglasnog nacističkog vođe. “Izgubi živce u jednom trenutku i ubije violinista za kojeg se ispostavi da je Hitler”, prepričava Bourek.
Zajedno od gimnazije
Zlatko Bourek, rođen 4. rujna 1929., i Pavao Štalter, rođen 25. studenoga 1929., prijatelji su gotovo sedamdeset godina. Upoznali su se u Osječkoj gimnaziji, u koju Štalter dolazi nakon završene osnovne škole u Mađarskoj. Zajedno su se odlučili doći na studij u Zagreb i obojica upisati Akademiju primijenjenje umjetnosti. Štalter je diplomirao slikarstvo u klasi Ernesta Tomaševića, a Bourek kiparstvo kod Koste Angelija Radovanija.
“Zlatko me vrbovao za animaciju”, prisjeća se, u šali, Pavao Štalter, koji je veći dio karijere surađivao sa Zagreb filmom. Bourek se okrenuo kazalištu, sa svojim je figurama putovao svijetom, i puno je slikao, što smo mogli nedavno vidjeti i na njegovoj retrospektivi u Modernoj galeriji. Bourek tvrdi: “Pavao i ja osjetili smo da je došlo vrijeme da zajedno radimo, naprosto su se nizale ideja za idejom.” Štalter kaže: “Naš je život vezan, zajedno dijelimo mnoga sjećanja, često se i inače nalazimo na kavi. Obojica smo slobodna profesija, i koliko god to žrtava tražilo, uživamo u tomu. On je započeo prvi, karikaturama, surađivao je s Fadilom Hadžićem. Prvi smo put surađivali šezdesetih kada je Bourek bio suradnik na jednom filmu Vatroslava Mimice, i pozvao je i mene”.
Surađivali su, kasnije, i na crtanom filmu “Profesor Baltazar”, koji je pokrenuo Zlatko Grgić. Šalterov crtić “Maska crvene smrti” jedan je od prvih na svijetu, i svakako prvi kod nas, na kojemu je prvi put iskušana animacija slikanih površina, i otkupila ga je znamenita njujorška MoMA. Inspiracija su mu bili Edgar Allan Poe, ali i duh vremena, početak sedamdesetih godina.
Otto Dix i Grosz kao inspiracija
Na vizualni su dio filma utjecali Otto Dix i George Grosz. Dix s likovima čija je još jedina emocija koju mogu iskazati emocija užasa, kosturima, prizorima invalida, prosjaka, prostitutki, raskomadanih tijela, i Grosz s ljudima u odijelima, no bez glava, s licima ljudi satkanim od horora koji su doživjeli, definirali su razdoblje prije i u doba rata.