Iako ovaj put nije prošlo jako puno vremena, možda dvije godine, od posljednjeg recitala Ive Pogorelića u velikoj dvorani Lisinski s djelima Chopina i Liszta, novi, preksinoćnji recital mogao se očekivati s dozom zdrave znatiželje. Naime, prisustvo Ive Pogorelića uvijek izazove stanoviti šušur podgrijavajući dosta razgraničenja između bezgraničnih obožavatelja s razlogom ili bez njega i dosta ogorčenih protivnika koje se Pogorelić, ponajprije živim nastupima nikad pouzdanog ishoda navukao na sebe. Prije svega vrlo slobodnim i osobitim čitanjem teksta.
Glazba kao arhitektura
Ponekad vremenski rastegnutim do bola, uzmemo li u obzir da je glazba zapravo zvučno kreiranje vremena, odnosno njegova tijeka. Interpretacija, kada nije bilo baš jasno zašto je primjerice Ludwig van Beethoven skladatelj vrlo strukturiranog mišljenja glazbe, mišljenja usporediva sa statičkim proračunom kakvog arhitektonskog zdanja koje kreira prostor i također može imati atraktivnu ljušturu. No zgrada se ne mora rasuti na potresu od, slikovito rečeno, 2 do 3 stupnja po Richterovoj ljestvici. U jednoj takvoj pogorelićevskoj avanturi jedna je majstorova sonata, dohvatljiva i boljim sradnjoškolcima, bila produljena za četvrtinu ili čak petinu njezina predviđena trajanja. Tada je netko potiho upitao: a zašto on svira Beethovena, a ne nešto svoje gdje zvukovi klavira stižu na kapaljku kao u kakvoj špilji gdje se voda cijedi sa stalaktita. Nismo najgori konzervativci zapečena mišljenja, ali sve ima svoje granice, osobito ako je riječ o tuđem tekstu.
Kada Ivo Pogorelić svira Čajkovskog, vrijeme stane
I napokon, Pogorelić je osobiti umjetnik, silnoga sviračkog umijeća, prepoznatljive boje zvuka, načina udara i stanovite sekantnosti. Umjetnik koji raspoznaje sve slojeve partiture i može to zorno donijeti. Ako želi i hoće, na preksinoćnjem recitalu na zreli je način odustao od suvišnosti eksperimentalnog bildanja pijanističkih egotripova. Vratio se autoru. Vratio se Ludwigu van Beethovenu. Ipak na svoj osobit i prepoznatljiv način, ali izbjegavši zamku da ga iznevjeri.
Nije osobitost Pogorelićevog sviranja i interpretacija najnovija. Oko nje se sporilo još za prijepornog Chopinova natjecanja za njegovih mladih godina kada je osobita Martha Argerich protestno napustila ocjenjivački sud.
Osobitost interpretacije
Nije se Pogorelić u tim počecima našao niti na istoj valnoj duljini s Herbertom von Karajanom u Klavirskom koncertu Čajkovskog, premda bi se moglo primijetiti da Karajanov gigantski muzičarski ego nije, uz iznimku pjevača, pretjerano trpio instrumentaliste koji misle drukčije.
U napokon sasvim svježem programu Beethovenovih djela: Sonati op.13, Patetičnoj, Sonati u F-duru, op 54, Appassionati op.57 i dražesnoj Sonati op.78 čiji je naslov u Fis-duru u doba kada se to nije običavalo, Ludwig “smjestio” Terezi, jednoj od dviju sestara mecene mu Brunswicka kojemu je pak posvećena Appassionata.
Lepršavi završetak
Strastvenost te jedne od ključnih sonata iz majstorova opusa, u Pogorelićevoj je interpretaciji dobila i malo mistike i ponešto prijetećeg ugođaja još od uvodnog motiva da bi Pogorelić na kraju zanemario oznaku načina “ma non troppo” (ne previše, pretjerano) i da bi recital završio na neki scarlattijevski lepšav način Sonate “za Terezu”. U prvom se dijelu između stamene Patetične i Sonate u F-duru smjestio zezantski Rondo a capriccio u G-duru, op.129, virtuozna skladba kojom je, čini se, Beethoven “olakšavao dušu” nakon napora Devete simfonije i Missae solemnis. Dvije rijetke dvostavačne sonate, dvije isklesane i na neki način sudbinske, i recital velikih zahtjeva i značajno uvjerljivih izvedbi je zaokružen. Za chopinovske duše je stigao i dodatak - Nocturno u c-molu.