“Političari su silno talentirani ljudi koji nisu nadareni ni za koju posebnu stvar”, objašnjava Jeremy Paxman u svojoj seminalnoj studiji te profesije izrađenoj na bazi britanskih likova, “The political Animal” (Politička životinja). “ Josip Broz Tito bio je upadljivo bez ikakvog posebnog talenta - osim za politiku”, kaže Milovan Đilas u svojoj biografiji Tita, a on ga je sigurno bolje poznavao nego bilo tko drugi na cijelom svijetu, uključujući Titove žene. Đilas je bio Titov “Number Two” i ta stvar, s obzirom na narav ta dva alfa-mužjaka, nije mogla dobro završiti… No, da bi u politiku ušao, drug se Tito morao u nju uvaliti u prilikama koje nisu pogodovale takvim aspirantima - po zanimanju je bio priučeni šloser koji je završio nekoliko razreda seoske osnovne škole. Pao je prvi, a s trinaest godina zaposlio se kao kovački šegrt.
Tu je, u njegovu slučaju, došlo do sudbonosne integracije srpa i čekića. Zatim je lutao po austrougarskoj Srednjoj Europi tražeći bolji posao - malo je bravario u Sisku, pokušao u Ljubljani i Trstu, pa se vratio u selo gdje nije bilo dovoljno zemlje da ga prehrani. U Plzenju se nakratko zaposlio u Škodi, a u Bečkom Novom Mestu u Daimleru. Jako su mu se dopali luksuzni automobili. Nije mu uspjelo da se proleterizira i uključi u vojsku industrijskih radnika, pružit će mu se jedino prilika da postane vojnik K. und k. armije, pošto je 1913. u Beču regrutiran i otpremljen na odsluženje vojnog roka. Prijavio se dobrovoljno u zagrebački 25. domobranski puk (u garnizon u Rudolfovim kasarnama na Trgu francuske revolucije), pa je upućen na školovanje za dočasnika. Gimnastičar-sokolar, dobar skijaš, osvojio je srebrnu medalju u mačevanju sabljom i s devetnaest godina postao najmlađi vodnik u puku. Čim je izbio rat, njegova postrojba kreće na front. Pokušao se izvući simulirajući da je gluhonijem, pa su ga strpali u tvrđavni zatvor u Petrovaradinu.
Kako je prilikom austrijske mobilizacije nastala strahovita konfuzija, budući da se feldmaršal Conrad von Hotzendorf nije mogao odlučiti između koncentracije na južnom i na istočnom pravcu, silna vojska stajala je neupotrebljena u Srijemu, odakle je tek krajem godine upućena u Karpate te u besmislen napad preko nemogućeg terena, po ledenoj zimi, što austrijski vojni historičari ocjenjuju kao “okrutnu ludost” (Norman Stone: “The Eastern Front”). Maršal Borojević, zapovjednik III. armije, pokušao se suprotstaviti zapovijedi pa je smijenjen, a ofenziva je pokrenuta i armija se odmah raspala - slavenski vojnici masovno su se predavali, cijeli Titov bataljun je zarobljen, dok je njega kopljem probo jedan Kozak lijevokrilne Dnjestarske grupe (siguran sam da nije bio moj djed, donski kozački ataman, jer je on tada još bio u gimnaziji u Rostovu). Tu je naučio važnu lekciju: više nikada se neće naći na gubitničkoj strani. U bolnici u Kazanu provodi više od godinu dana, a zatim ga šalju u internaciju na Ural, u gradić Kungur, blizu Perma, na ruti Transsibirske željeznice Kazan - Novosibirsk. Postavili su ga za šefa logora, ali uto je izbila revolucija, pa se pridružio nekoj boljševičkoj skupini koja je oslobađala zarobljenike, pa pozivala da im se priključe.
Odmah se prištekao, pa zatim otišao u Petrograd da sudjeluje u demonstracijama protiv vlade Kerenskoga. Tu ga uhićuju pa opet protjeruju u Kungur. Pobjegao je u Omsk, pretvarajući se da je Kirgiz, pa se ondje spetljao sa 14-godišnjom Pelagijom Denisovom Bjeluosovom koja će mu tri godine kasnije roditi sina Žarka. Kad je rat završio, poveo ih je doma 1920. a put je trajao osam mjeseci! U Zagrebu se odmah zaposlio kao mehaničar - oni su se onda tražili kao danas kompjutoraši - pa upisao u KPJ koji je iste godine na izborima za Narodnu skupštinu Kraljevine SHS u Beogradu osvojio 59 mandata. No, kralj Obznanom komuniste stavlja izvan zakona, pa Tito prelazi u ilegalu, povezuje se u Bjelovaru i onda se seli u Kraljevicu, gdje se zaposlio u škveru gdje je odmah organizirao štrajk, pa je otpušten.
Isto se ponovilo u Smederevskoj Palanci. Vraća se u Zagreb gdje ga Mjesni komitet postavlja na čelo sindikata metalaca. Za to su ga spremili na mjesec i pol u ogulinski zatvor. Dvije godine kasnije, s trideset i šest godina postat će 1928. sekretar zagrebačkog Mjesnog komiteta. Ozbiljna karijera. Od običnog radnika, uzdigao se do političke pozicije - ali u ilegalnosti. Kako je režim poslije ubojstva Radića počeo političku represiju i pohapsio komuniste, izveli su ga na tzv. bombaški proces (u zgradi gdje je uhićen nađene su, navodno, neke bombe) pa strkeljali na pet godina u Lepoglavu, to zagorsko veleučilište zločina. Ondje je upoznao Mošu Pijede, grbavog beogradskog slikara i kritičara, židovskog intelektualca koji je prevodio “Kapital” pretvarajući se da Titu pomaže oko održavanja zatvorske električne centrale.
Pošto je 1934. pušten na slobodu, interniran je u Kumrovcu, pa se dalje kreće s lažnim papirima, uvijek mijenjajući identitet, kao Šakal. Centralni komitet nalazio se u Beču, gdje ga odmah kooptiraju u Politbiro, te odlazi u Moskvu, tobože da posjeti ženu Pelagiju koja se ondje vratila, pa se uključuje u rad balkanskog sekretarijata, stanuje u kadrovskom hotelu Luks i kao delegat sudjeluje na VII. kongresu Kominterne. Upoznaje Kardelja, slovenskog učitelja, moskovski kadar s KUNZ-a, fakulteta za profesionalne revolucionare. No, Tito se ovdje priključuje drugom jatu. Počele su staljinske čistke, kao rezultat desetogodišnje idejne i političke borbe što je razdirala sovjetsku državu, gdje se partijska elita polarizirala između univerzalnih revolucionara, trockista i staljinskih državotvoraca, koji će odnijeti pobjedu kao zastupnici realnije opcije. Tako se kala i Kominterna - u njoj sve jača postaje GPU, tajna policija, koja na ovo svjetsko revolucionarno bratstvo gleda kao na svoju agenturnu mrežu, instrument subverzije u kapitalističkim državama što prijete opstanku “prve zemlje socijalizma”.
Tito se odmah dokazao pišući tajne karakteristike ostalih članova rukovodstva, pa su svi strijeljani, a Pelagija zatvorena, a on imenovan za generalnog sekretara KPJ, pa poslan u Jugoslaviju da organizira obavještajni punkt u Zagrebu. Putovao je preko Carigrada, gdje je šest mjeseci proveo na obuci u regionalnoj špijunskoj centrali gdje su mu, umjesto ranijeg pištoljskog pseudonima Walter, dali novi, T. T. po sovjetskom samokresu Tula Tokrjeva, odnosno čuvenom tetejcu koji se poslije proizvodio i u Kragujevcu za JNA. Tito? Zapravo je trebao biti Tetejac, ali on je pretendirao da bude gospodin, a ne neki popularni odmetnik, Čaruga ili Cartouche, pa se silno trudio da nalikuje Bečanima koje je promatrao u mladosti. On je bio srednjoeuropski James Bond u službi svjetske prevratničko-terorističke organizacije, moskovske SPECTRE.
Čim je došao u Zagreb, rasturio je lijeve intelektualce na čelu s Krležom, te raspustio vodstvo hrvatske partije jer je na izborima 1938. podržalo Mačeka. Proklamira oružani ustanak kao jedini prihvatljiv tip političke borbe, a dotle u Parizu prima bogovsku plaću generalnog sekretara od 15 tisuća franaka. Posjećuje svjetsku izložbu, druži se s naprednim studenticama, naročito s mariborskom Njemicom Hertom Haas, s kojom će 1941. dobiti sina Mišu. Osim njegova kominternovskog punkta na vezi sa sovjetskom obavještajnom službom NKVD (poslije KGB), radi i ćelija vojne obvještajne službe GRU (Antoljak, Kopinić). Čim su Sile osovine napale Jugoslavija, drug Tito 10. travnja osniva Vojni komitet (koji je stoga važan datum u hrvatskoj povijesti) pa time stupa na stranu budućih ratnih pobjednika. Sada više nije špijun, nego zapovjednik “vojske sjena”, bez ljudstva i bez ikakva ratničkog iskustva.
Ali on se razumije u politiku - iz Zagreba, gdje je okupacija isprva prilično popularna, odlazi u Bograd i u Srbiju gdje je, kao i u Crnoj Gori započeo ustanak, samo što su tu u prednosti četnici, teritorijalci poražene kraljevske vojske, odani izbjegličkoj vladi te predvođeni načelnikom vojne obavještajne službe, pukovnikom Dragoljubom Dražom Mihailovićem. Tito se, pak, opremio kvalitetnim štabom jer je za načelnika uzeo rusofila, crnogorskog majora Arsu Jovanovića, autora priručnika pješadijske taktike na oficirskoj akademiji. Uostalom, gerilske rat vodio se kao politička borba, više protiv konkurencije, nego protiv okupatora, a tko god se s drugom Titom pofajtao u politici, ispao je drugi. Zamalo ga je uništio uspjeh - kad je već stvorio državu u planinama Bosne pa podigao proletersku armiju i, kao i obično teške zadatke, povjerio zapovjedništvo jednom slikaru i kritičaru, Konstantinu Koči Popoviću, njemački Oberkommando der Wehrmacht zaključio je da je dosta tog sranja usred “Tvrđave Europe”, pa zapovijedio general-pukovniku Alexandru Loehru, komandantu grupe armija E koji je zauzeo Dodekaneze, da pokrene operaciju Weiss te uništi partizansku komunističku vojsku, koju vodi neki žicar po imenu Tito.
Tri godine mlađi od Tita, taj rumunjski Švaba borio se skupa s njim u Prvom svjetskom ratu na Istočnom frontu, također kao vodnik. No on je ostao u austrijskoj vojsci, postao oficir, školovao se za pilota te postao general austrijskog ratnog zrakoplovstva i Luftwaffea. U zimskoj antipartizanskoj kampanji uspješno je opkolio operativnu glavninu gerilaca, pa u taj “kazan” ušao s dvije njemačke redovne divizije i SS-specijalcima folksdojčerske divizije “Prinz Eugen”, po cijenu od 436 mrtvih vojnika. Tito se uspaničario, dao srušiti most na Neretvi da zaštiti pozadinu pa pokuša proboj, ali kad on nije uspio, moralo se bježati na drugu obalu preko srušenog mosnog skeleta. Ostaci partizana povlače se tada u planine Crne Gore, prema Sutjesci, razbijeni i demoralizirani, pa Tito šalje u Zagreb pregovarače da izvide mogućnost postizanja separatnog mira. U Esplanadu dolaze Đilas i Koča te Vladimir Velebit, njegov najbliži tajni operativac, pa razgovaraju s Edmundom Glaise-Horstenauom, vojnim guvernerom Hrvatske (koji je bio toliko bijesan na Pavelićeve ustaške zločine da je kasnije potaknuo Lorković-Vokićev neuspjeli puč). N
o, nema ništa od dogovora - partizani su u gubitničkoj poziciji, nemaju čime pregovarati. Kreće druga faza, Weiss II, bitka na Sutjesci, pa Loehr uništava ostatke gerilske vojske i jedino se Tito, ranjen, izvlači preko Zelengore s malom grupom najbližih suradnika i ljubavnicom Davorijankom Zdenkom Paunović, 21-godišnjom zgodnom radiotelegrafistkinjom, studenticom filozofije. Ali, iz ovog vojnog poraza drug Tito je, kao i obično, izvukao maksimalan politički kapital. Uz partizansku vojsku bili su prilijepljeni britanski obavještajci SOE, zaduženi za Balkan, među ostalima Fitzroy Hew Royle MacLean od Dunconnela, 32-godišnji klanski poglavica, špijun, bankar, pisac i konzervativni zastupnik u parlamentu, te Churchillov osobni obavještajac koji je trebao donijetu ključnu informaciju: tko u Jugoslaviji ubija najviše Nijemca? “Tito je čovjek na kojega u svakom slučaju treba računati”, priopćio mu je MacLean. “On jest komunist, ali…” To “ali…” uvijek bi ostalo u zraku jer je drug Tito fenomenalno komunicirao, uvijek otvarao putove, nikad ih zatvarao, slušao prije nego bi progovorio i govorio upravo ono što su drugi htjeli čuti, a za se zadržavao svoje mišljenje. Ono je ionako bilo savršeno promjenjivo, ovisno o prioritetima nepogrešivog “survivera” koji bi preživio svaku katastrofu, pa iz nje izlazio još jači.
Zapadni zaveznici odlučno su podržali Tita oružjem i logistikom, pa će iz rata izaći kao pobjednik. Na istočnim granicama spojio se s 3. ukrajinskim frontom maršala Tolbuhina, te osvojio Beograd gdje je formirao privremenu koaliciju s predsjednikom londonske izbjegličke vlade, također Hrvatom, Ivanom Šubašićem, također agentom NKVD-a (kojega su Rusi zasebno kontrolirali preko rezidenture u Washingtonu).
U završnim operacijama na zapadnom pravcu, zarobljeni pripadnici kvislinških formacija masovno su likvidirani, ali ne onako sovjetski uredno, kao poljski oficiri kod Katina, nego balkanski, barbarski, kako je to ovdje uobičajeno. Politički je to “konačno rješnje” nadzirao Titov najpovjerljiviji član Politbiroa Kardelj, a proveli ga Mitja Ribičič i Ivan Maček, načelnik slovenske OZNA-e. No, prema vojničkom kolegi Loehru, Tito je bio džentlmen - ovaj mu se pismom obrtio moleći da osuda na smrt ne bude izvršena sramnim vješanjem, pa je oficirski dostojanstveno strijeljan, i to zbog bombardiranja Beograda 1941., a ne zbog pokolja ranjenika na Sutjesci (gdje je ionako lokalno zapovijedao talijanski general Mario Roatta, koji je odležao samo tri godine).
Kad je rat završio, Tito je postao najljući staljinist i projekcija lagerske supersile prema Zapadu. Pokušao je to iskoristiti za vlastite ciljeve, pa osim Istre prigrabiti Trst, te posegnuo prema Albaniji. Staljin je bio time jako nezadovoljan pa ga je pokušao uvaliti u balkansku federaciju s Bugarskom, gdje bi Georgi Dimitrov, njegov blijedi sluga, postao šef, a kad to nije uspjelo i razabralo se da se Orao (kako je bilo novo Titovo kodno ime kod NKVD-a) previše osamostaljuje, promijenili su mu šifru u Strvinar te aktivirali Josifa Romualdoviča Griguloviča, južnoameričkog likvidatora, da ga skine s vrata. Atentat je trebao uslijediti pošto je propao puč, pokrenut Rezolucijom Kominforma, kojim je Titovo rukovodstvo izopćeno iz svjetskog komunizma, a on sam proglašen britanskim agentom koji vezu održava preko Velebita.
Drug Tito nato je žestoko prišarafio staljiniste, rusofile i sve previše gorljive komunjare, pa su bačeni na Goli otok, Club Meditaranee njegova jadranskog Arhipelaga Gulag. Sam Tito odmah je zbrisao u Zagreb jer se u Beogradu nije osjećao sigurnim - ovdje se uzdao u Krajačića i ostale hrvatske generale koji su se borili u Španjolskoj, a ne ustali na ustanak zbog ustaške represije. Potegao je i Krležu da mu asistira oko ideološke pretvorbe u humani socijalizam, a istodobno, diplomatski i vojno, oslonio se na Zapad. Ionako su kolektivizacija i industrijalizacija bez ruske pomoći odmah propale pa je 1953. počela glad. Na Bledu se održavao plenum Politbiroa (kaže ekonomist akademik Vladimir Stipetić koji mu je prisustvovao kao novinar) na kojem se Ivan Maček obrušio na Svetozara Vukmnovića Tempa govoreći mu kako je problem u tome što se ne uvodi dosljedna komunistička planska privreda, kakvu je zacrtao Boris Kidrič, još jedan Titov kritičar, ali književni, sin znamenitog slovenskog literarnog povjesničara Franceta Kidriča. Tito je mudro izostao s toga plenuma jer je već iznašao fundamentalno rješenje. Potpuno se okrenuo Amerikancima, pa je odmah krenula silna pomoć - milijun tona žita godišnje, milijarde dolara te stotine najmodernijih mlaznih aviona tipa F-84F Thunderjet. Direktor specijalnog programa pomoći bio je klasični američki ekonomist i povjesničar hrvatskog podrijetla Jozo Tomasevich.
Uz takvu pomoć, bilo je lako izgrađivati socijalizam. Pedesete godine najveća su anomalija u povijesti komunizma i Jugoslavije, razdoblje koje je obilježilo kasniju sudbinu zemlje. U međunarodnoj politici, Tito se pak pozicionirao “ni vrit ni mimo”, kao lider “trećeg puta”, pa formirao globalni diktatorski klub jer se nametnuo “bandunškom pokretu” svojim trojnim sporazumom s Nehrum i Naserom - uvijek je bio majstor kad je trebalo istisnuti konkurenciju! No, neprijateljski komunistički istok bio je previše velika, trajna prijetnja - drug Tito dobro je znao kakva je to ekipa jer je godinama bio njezin elitni pripadnik. I šezdesete, kad se učvrstio reformist Hruščov, Tito s njim ulazi u kompu, pa se vraća u “poboljšani” komunistički lager, a cijelo društvo koje mu je držalo leđa dok je gradio osobnu vlast likvidira na brijunskom plenumu pa počinje “liberalizaciju”. Umjesto komandirane ekonomije, uvodi se socijalističko samoupravno poduzetništvo, a društveni život relaksira, komunistički aparat olabavljuje i “pluralizira”, država federalizira, otvaraju granice… Dobro, ojačao je pritom Udbu, armiju i vojnu službu KOS jer i dalje nikome nije vjerovao, a iza fronte te vesele, relaksirane države socijalizma s ljudskim licem, bila je njegova sauronska utvrda na Brijunima, opremljena svevidećim okom.
Libralizacija se začas otela kontroli jer su reformisti brzo udarili u plafon, pošto su društvo htjeli zaista demokratizirati, a to znači smanjiti ulogu partijskog aparata i samoga druga Tita. Sve ih je brzo počistio - od slovenskog Kavčičeva, do Savkina hrvatskog i Latinkina srpskog rukovodstva, a promakao mu je jedino balavi predsjednik slovenske omladinske organizacije, neki Milan Kučan. Iz naftalina je izvukao sve svoje stare partijske konjusine, a unutrašnju vlast prepustio vojnoj obavještajnoj službi. Bio je već silno star, 80-godišnjak iscrpljen bolešću, umoran i potrošen tom nevjerojatnom biografijom. Kraje sebe je imao drugaricu Jovanku, jednu puno mlađu, ograničenu babu koju su mu doturili pedesetih, pošto je bio silno osamljen poslije smrti drugarice Zdenke koju je dao zakopti u vrt svoje beogradske vile. Vojna klika na čelu s generalom Nikolom Ljubičićem, jednim užičkim primitivcem koji je izmislio Slobu Miloševića, inscenirala je nekakav Jovankin sanjani državni udar pa se Tito od nje razveo jer je specijalna vojno-partijska komisija na farsičnom tajnom zasijedanju zaključila da je lagano skrenula, pa je treba maknuti iz njegove blizine.
U posljednjem razgovoru (publiciranom prije nekoliko dana), koji je održan 1979., prije nego što je bolestan prebačen u ljubljanski Klinički centar (a ne u beogradsku Vojnomedicinsku akademiju jer je u životnoj opasnosti uvijek birao zapadnu stranu), drug Tito je od Ljubičića čuo kako se procjene KOS-a i zapadnih službi slažu da će sovjetski komunizam propasti do 1990. godine. No general misli da se SSSR neće predati bez rata, a maršala uvjerava: “Radnici u Jugoslaviji žive bolje nego u Americi”. Koji idot! U kadroviranju, drug Tito je bio jako popustio kad se od ljevičarske elite sedamdesetih obrnuo slugama svoga osobnog režima, ali to se događa svim diktatorima, ne samo u politici. Šteta. Pamtili bismo ga inače više po dobrim, nego po lošim stvarima, a ovako - njegov je režim uzrokovao rat jer ti papci koji su se preko njega dokopli vlasti, nisu je bili spremni otpustiti - osim poštenog Milana Kučana, koji je bio čovjek iz prethodnog vica.