Prošle su godine u potrazi za boljim životom u Irsku iz Hrvatske otišle 4342 radno sposobne osobe, a u siječnju ove godine otišlo ih je još 396, piše Glas Slavonije.
Pokazuju to podaci o zatraženim i izdanim PPS brojevima (Personal Public Service Number) u Irskoj koje na svojim službenim stranicama objavljuje irski ured za socijalnu zaštitu. PPS je nešto poput OIB-a u Hrvatskoj, ili nekakvog poreznog broja u drugim zapadnim zemljama i bez njega se ne može primiti plaća.
Mnogi od ta 4342 građanina Hrvatske sa sobom su poveli i djecu te se pretpostavlja da se samo 2015. iz Hrvatske u Irsku odselio oko 5500 osoba. Samo je stotinjak onih koji, u Dublinu, Corku, Limericku ili Galwayu gdje su najveće hrvatske 'kolonije' radnika, nisu pronašli posao te su se vratili u Hrvatsku.
- Otišao sam iz Osijeka u Cork u travnju 2015. jer sam bio bez posla, bez nade, bez perspektive i bez novca. Posudio sam 12 tisuća kuna, dva mjeseca na internetu istraživao, proučavao, pitao, tražio poslove... kako ne bih došao potpuno nepripremljen u stranu zemlju o kojoj sam zapravo jako malo znao. U tom mi je procesu puno pomogla ekipa iz facebook-grupe 'Idemo u Irsku'. Mnogi od njih su već mjesecima, neki i godinama u Irskoj i njihova su iskustva i pomoć neprocjenjivi. Tamo se može dobiti savjet za sve, od prvog koraka nakon dolaska - traženja smještaja, preko izdavanja PPS-a do savjeta o pronalaženju posla - priča svoje iskustvo Osječanin Ivan.
- Dobar smještaj u Irskoj nije lako pronaći te je većini prvi korak boravak u hostelu i spavanje u sobi s desetak nepoznatih osoba. No, prioritet je posao. Da biste ga pronašli, trebaju vam dobre cipele i brdo isprintanih životopisa (izbjegavajte europass, Irci ga baš ne vole). Išao sam od vrata do vrata, ulazio sam u restorane, kafiće, hotele... pitao je li poslovođa tamo i predao mu svoj CV uz nekoliko riječi o sebi. Većina ih je vrlo ljubazna. Nakon 13 dana u Corku dobio sam posao pomoćnog radnika u kuhinji i radio za minimalac od 8,5 eura po satu. Isplata je tjedna i uskoro je došlo vrijeme da potražim drugi smještaj, neki s više privatnosti. Oglasa za stanove ima dovoljno, ali je i interes velik. Znalo mi se dogoditi da nazovem vlasnika stana i s njim dogovorim vrijeme u koje mogu pogledati stan koji nudi te da se u isto vrijeme tamo pojavi još tridesetak osoba koje je gazda pozvao u isto vrijeme. Ponekad je to živi cirkus jer ga svi uvjeravaju da su oni najbolji stanoprimci, dio njih licitira i nudi više novca... Za nas je to neobično i novo iskustvo, ali brzo se čovjek navikne i nametne stanodavcu pa sam tako i ja pronašao stan koji sam dijelio s jednim poljskim parom. Sam biti u stanu je u Irskoj većini preskupo - priča Ivan.
Najbrojniji strani radnici u toj zemlji su Poljaci i Rumunji, a slijede Brazilci te Hrvati i Španjolci, a značajan je udio i Francuza i Amerikanaca. Ukupno je lani Personal Public Service Number u Irskoj zatražilo gotovo 95 tisuća stranaca.
- Irska je multikulturalna i uglavnom prema strancima prijateljska zemlja, no uvijek ima izuzetaka, rekao bih tu i tamo neka budala, kao i svuda u svijetu. Troškovi tjedne kupnje u samoposluživanju za nas troje tada su bili oko 100 eura, s tim da se u prosjeku trošilo još dvadesetak eura tjedno na neplanirane izdatke ili namirnice koje moraju biti dnevno svježe. Stan smo plaćali 350 eura po osobi, a režije su ukupno bile oko 200 eura. Moja plaća je tada bila oko 1300 eura i s obzirom na situaciju iz koje sam došao u Irsku znao sam da se moj san počeo ostvarivati i da može biti samo još bolje. S vremenom sam se preselio u Dublin, pronašao posao za koji me mjesečno plaćaju 2100 eura i ne pada mi na pamet vraćati se u Hrvatsku. Prije dva mjeseca za mnom je došla i moja djevojka koju je već čekao posao u struci. Sretni smo i zadovoljni. Onima koji razmišljaju o dolasku u Irsku mogu savjetovati samo jednu stvar - budite hrabri i uporni, budite vrijedni i ne očekujte da će vam u početku biti lako. Upravo suprotno, bit ćete vjerojatno sami, jako zbunjeni i zabrinuti. No, tisuće nas smo dokazale da se uspjeti može. Sretno svima - poručio je Ivan za Glas Slavonije.