Marina Port Royal u gradiću Marigot odudara od ostatka otoka Saint Martin. Karipski metež na obližnjoj tržnici, neregulirani promet na ulicama, gužve na plažama i fešta lokalaca u lokalnoj verziji konobe lolo ovdje se utapaju u smiraj svojstven samo marinama, stvaran ljudima koji žive s morem. Brodova je mnogo, no bez oklijevanja pronalazim Doru. Možda jer se svojim jedrima uzdiže nad svojim motornim susjedima. Možda jer se pravi važna što je vidjela više svijeta od svih njih, jer njezin će mi kapetan toga dana reći da ima snažan karakter, jedrilica Dora. Da nema, kako bi preživjela sva ta mora, sve te valove i oluje, sunčanice i znatiželjna škicanja podmorja.
Veliko sunce
S nepogrešivo splitskom fizionomijom, naglaskom i nonšalancijom Leo Lemešić me dočekuje na palubi. Sa šahovnicom na kupaćima i Cedevitom za stolom ruše se sve barijere. Najpoznatiji splitski moreplovac otisnuo se u proljeće 2010. iz splitske luke, praćen tek nekolicinom pogleda najznatiželjnijih, ali bez velike pompe, jer ona nije u džiru Splita pa niti za pobjednika Wimbledona ni za nekoga tko im je obećao projedriti svijet. Sigurna sam da su mnogi komentirali da će se vratiti nakon prve veće mediteranske oluje i gotovo da su bili u pravu. Kada ga pitam koji mu je bio najteži trenutak u pet i pol godina plovidbe, Leo Lemešić govori da je to prvih petnaest dana plovidbe Mediteranom. Sve loše što se moglo dogoditi, dogodilo se, a ono što je trebalo biti dobro pošlo je po zlu. Što mi je ovo trebao, pitao se Leo, sanjajući o mirnim pučinama doma. “Kada smo došli Gibraltar, kao da je veliko sunce izašlo i nikada do dana današnjeg nije zašlo”, govori. Danas misli da je taj neugodan početak bio svojevrsno čišćenje, način na koji more vrši audiciju prije nego što prima aktere u svoj ansambl. “Puno ljudi prošlo je slično iskustvo. Puno se njih vratilo prije Gibraltara. Tko prijeđe Gibraltar, nastavi do kraja”, govori.
Ako su doista postojale, Leo je prošao sve morske audicije. S više od pet godina u jedrima i prijeđenih šezdesetak milijuna nautičkih milja, što je ekvivalent stotini tisuća kilometara, kao da se od Pule do Dubrovnika plovi 157 puta.
Našem susretu prethodilo je virtualno upoznavanje zahvaljujući zajedničkom prijatelju Držislavu Markovini, zagrebačkom kirurgu i strastvenom putniku, povremenom članu Leove posade. Javi mu se, rekao mi je jednom tijekom posjeta Londonu, možda se slučajno dogodi da se u istome trenutku nađete na istome mjestu. Iako, tko još vjeruje u slučajnosti, vragolasto se osmjehnuo. Jedino što sam znala u trenutku kada sam ga pokušala kontaktirati bilo je da je nedavno krenuo iz Južne Amerike prema Karibima gdje završava njegovo putovanje. Da ga i uspijem uloviti prije nego se zaputi preko Atlantika, mislila sam u sebi, bila bi prava ekspedicija stići na otok u kojem se nalazi jer povezanost među karipskim otočjem katkad je lutrija. Odgovor je stigao brzo, Leo je sa svojom posadom upravo pristao u Marigot, luku u francuskom dijelu Saint Martina (drugi dio pripada Nizozemcima) gdje će pripremiti brod za povratak kući. Marina u koju je pristao udaljena je kojih petnaest minuta od moje karipske adrese. Tko još vjeruje u slučajnosti?!
Ako u nešto Leo Lemešić doista vjeruje to su snovi, ali samo oni dovoljno jaki da ispred sebe ruše sve prepreke. “Svako o nečemu sanja. Netko sanja puno pa disperzira svoje snove i želje, ja sam uvijek sanjao da oplovim svijet. Ja sam čitav život pomorac, iako nisam završio pomorsku školu, pomorska policija kojoj sam godinama služio ostavila je veliki trag na mene. Ona mi je, uz moje hobije koji su gotovo svi vezani za more, puno pomogla u planiranju puta. No, to nije najvažnije da se sve ostavi i krene. Najvažnije je sanjati i ustrajati da je to centralna stvar, a rijetki su kojima se to dogodi, koji na takav ustrajan način sanjaju da ih ništa neće omesti da se doista odluče na takav put”, govori.
Idealno vrijeme
Danas, retrospektivno gledajući, uviđa da se na put otisnuo u idealno vrijeme, kao četrdesetogodišnjak. Ploveći morima sreo je mnoge koji su se na takav pothvat odlučili kasno, u šezdesetim ili sedamdesetim godinama. “Oni danas zbog toga žale, jer toliko je saznanja koja su primili na takvim putovanjima i toliko promjena, a ne ostaje im dovoljno dugo vremena da ih primjene, taj novi način pogleda na život”.
Danas, kada ga od povratka u splitsku luku dijeli tek nekoliko tjedana pitam ga boji li se povratka u život u kojem središnja točka postojanja nije isključivo dobra volja mora. “Ne bojim se povratka. Produžio sam plovidbu za godinu dana kako bih izbjegao pirate u Adenskom zaljevu, na ulazu u Crveno more, tako da mi se nametnula duža varijanta puta. Na putu je najveći neprijatelj čovjeku čovjek. Ako se priroda respektira, velika je šansa provući se. Prirodni bič će te zateći ako ne poštuješ prirodne zakonitosti”, govori. Nisam zadovoljna odgovorom, jer mi ne nudi pravo objašnjenje kako će se prilagoditi uobičajenom splitskom ritmu jutarnje kave i ćakule nakon sto tisuća kilometara vjetra u kosi, ali ne inzistiram. Od kuće dijeli ga čitav Atlantik pa su mu misli, dodir, okus i miris još uvijek u posjedu mora. “U prirodi se razvijaju instinkti. Uzimaš onoliko koliko ti je dovoljno. Ako uzmeš previše, priroda će ti to naplatiti prije ili kasnije”, kaže. U misli mi dolazi siromašni ribar kojeg sam srela na jednom južnopacifičkom otoku, a koji je polovicu svoga ulova podijelio galebovima.
Srž plovidbe
Kada sam ga pitala zašto to čini rekao je da sebi uzima samo onoliko koliko mu je dovoljno za obiteljsku večeru, ostalo vraća prirodi kako joj se ne bi zamjerio. S takvim vjerovanjem Kanaka - originalnog stanovništva južnog Pacifika, Leo se zacijelo susreo, jer upoznavanje lokalnih ljudi i kultura srž je njegove plovidbe. “Među različitim narodima sjeverne hemisfere nema puno razlike. U južnoj hemisferi te nauče da ono što ti misliš da jest nije apsolutno niti najbolje nego su te tako naučili. Ljudi na Zapadu žive da bi radili, a ne obrnuto, kako bi trebalo biti. Mi smo naučeni da ne možemo odoljeti onome što se nudi i što imućniji od nas imaju, ali uspoređivanje s drugima je najgore što ti se može dogoditi. Naučeni smo provoditi život u utrci za stvarima koje nam ustvari ne trebaju”, govori. Koji je rezultat jedrenja oko svijeta, pitam ga. “Putovanje je znanje.
Do znanja se može doći na različite načine, no putovanja nude znanja koja primaš na najdirektniji način, stoga su sve samo ne izgubljeno vrijeme i novac”, govori. Svoju avanturu sažeo je u projekt Share Dreams kojim je na Dori ugostio mnoge stare i nove prijatelje, dijelom kako bi financirao putovanje, a prije svega kako bi potaknuo ljude da slijede svoje snove i da putuju.
Tko je bio Leo koji je napustio splitsku luku, a tko je Leo koji se pet i pol godina kasnije sa šezdeset tisuća prijeđenih milja u jedrima, u nju vraća. “Leo je prije svega bio sanjar koji je vjerovao u nešto za što nije bio siguran da će mu se svidjeti. U sebi nosiš taj neki nemir koji te tjera - nekoga na stjecanje bogatstva, a mene na nešto drugo, jer me to nije veselilo. Mene je moj nemir tjerao na daleke obale, a tu prvenstveno mislim na ljude koji ih naseljavaju. Ako si turist, nećeš doživjeti da ti se ljudi otvore, za to treba vremena, a kada se otvore, to je nešto najljepše što ti se može dogoditi”, govori.
Leo priča mnogo, kićenim rečenicama punima soli i milovanja sunca, kojima sugovornike vodi u lutanja pustinjama Afrike i susrete s reptilskim nemanima na pacifičkim otocima, u prašume Južne Amerike i vodopade tropskih otoka, u mnoge luke i lučice, plaže i zaljeve. Puno je toga i neizgovorenog, jer kako dijeliti svijet koji je toliko drugačiji od ovog našeg. Zato i govori da se tijekom sezona koje bi zbog svog bračkog restorana provodio u Hrvatskoj dijelio samo onoliko koliko je osjećao potrebnim, birajući s kime dijeliti dragulje sakupljene na plovidbi. Ostalo je ostavio za obitelj, prvenstveno sinove Stipu i Marina, zbog kojih ga povratak u Hrvatsku osobito veseli. (Tu je i unuk Lino kojem će nono uskoro pričati fascinantne priče za laku noć). “Vratio bih se ljeti kući odraditi sezonu i tada bih okrenuo prekidač, shvaćajući da su neke stvari neprimjenjive tamo gdje dolazim i odakle ću se vratiti. Ljudi se vezuju za stvari, identificiraju se sa stvarima, a u stvarnosti samo bogatstvo koje nosiš u sebi, je uistinu tvoje”, govori.
Ovaj Uskrs koji će proslaviti s članovima posade, u Tortoli na Britanskim djevičanskim otocima posljednji su od niza blagdana koje je proveo bez obitelji i s ograničenim pristupom blagdanskim običajima. Posljednji blagdan koji će provesti u plavetnilu, s dubokim mislima jer “more ti dovodi misli tamo gdje nisi niti znao da postojiš”. Posljednjih godina nije bio usamljen, kaže, jer bi se izmjenjivala posada, ali i zbog novih prijatelja koje bi sretao u dalekim lukama. “Postoji nevjerojatno velika solidarnost među ljudima koji žive na moru, solidarnost koja je odavno iščezla u zapadnom svijetu gdje se više nema vremena, jer svima je voda do grla u sticanju, u životu u strahu.”
Lemešić na otoku Saint Martin s kojeg će se zaputiti prema Splitu. Očekuje da će do rodnog grada doploviti za tjedan ili dva, malo nakon Uskrsa
Oči putnika
Kako i priliči nekome tko najveći dio vremena provodi pogleda uperenog u more, Leove su oči plave. Kako i priliči sanjaru, one su sanjive, ali su i živahne, znatiželjne, oči putnika. Dan kada se srećemo njegove oči su umorne, ogledalo brodske svakodnevice daleke od one koju zamišljamo. Ne nalazimo se na plaži Orient Bay kako predlažem, niti u jednom od brojnih koktel barova Saint Martina. “Ljudi misle da cijeli dan uživaš, kupaš se, ležiš na plaži, život na brodu je bitno drugačiji od načina na koji se percipira. Koliko je tu odricanja! Ispod noktiju je uvijek crno. Ali, sretan si što se baviš stvarima koje su normalne”, kaže. Cijeli dan Leo je proveo na brodu, popravljajući, čisteći, obnavljajući, pripremajući. Ostatak dana proveo je u nabavi namirnica. Sutra će obići otok, popričati s lokalcima iako ne očekuje mnogo, jer Saint Martin je turistička destinacija, a “turizam sve pokvari”. Sve to obavlja uz neugodu koju mu je prouzročila riba otrovana ciguaterom, jedna od boljki Karipskog mora, a zbog koje mora biti na strogoj dijeti i patiti od neugodnog svrbeža. No, to nije razlog da smiraj dana ne dočeka u dobrom raspoloženju. Istuširat će se na krmi jedrilice i uz čašu južnoafričkog vina koje je s njime preplovilo Atlantik dočekati večer.
Posljednja stanica
I razmišljati, puno razmišljati. Na posljednjoj stanici prije povratka, možda i misli postaju nekako domaće pa mi govori da “iako je doma lijepo, ali skup cijelog svijeta je najljepši”, ne može, a da se ne vrati svojoj prvoj ljubavi, Jadranskom moru. “Split je moj dom i ne mogu zamisliti život niti u jednom drugom gradu. Ja jesam subjektivan, ali čak i ako odbacim pedeset posto koji čini subjektivnost, ostaje onih pedeset posto, a to su činjenice. Nisam pronašao more koje ima skup svega lijepoga.
U nekim je morima možda ljepše kupati se, ali su opasna. Na nekima je ljepše ploviti, ali su daleka. Naš Jadran je lijep, čist, siguran, ima povijest i sve što ti srce poželi”, govori. Prije nego što odem, Leo inzistira da mi pokaže interijer broda. Dora je lijep, prostran brod od 57 stopa, marke Bennetau koji je Leo za njegovog vlasnika pronašao u Francuskoj, čiji mi sadržaj Leo pokazuje pun ljubavi, a kada govori o performansama koje su mu, uz malo sreće i vjetra donijele i svjetsku slavu (Dora i Leo pobjednici su svjetski poznate regate) čini to poput zaljubljenog muškarca pri hvali svoje odabranice. Dobro je da je jedrilica ženskog roda pa da joj se može tepati da je elegantna, odvažna i baš nekako smišna.