Posljednjih nekoliko dana poslovno sam provela u Beogradu. To mi je treći posjet Beogradu. Ovdje imam nekolicinu prijatelja koje zaista smatram jako dobrim ljudima. Svaki put kad bih došla, rekla bih kako su Beograđani dragi i pristojni ljudi, na što bi mi domaćini rekli da to nije istina, da to oni misle baš za nas Hrvate.
Tijekom ručka natjecali smo se tko je neljubazniji i izvlačili primjere zašto je tuđe bolje te tako nekako upotpunili ironiju naših odnosa. Dotakli smo se i teme nacionalizma/mržnje između Srba i Hrvata i zapravo shvatili da je to u jako maloj manjini. Nisam se nikad loše osjećala u Beogradu, nitko se na mene nije izderao da sam ustaša ili me vrijeđao da sam iz Hrvatske, dapače, svi mi uvijek kažu kako im je lijepo u Zagrebu i na moru.
Sigurna sam, naravno, da postoje i ovdje svakakvi debili koji jedva čekaju da netko progovori Hrvatski da ga razapnu, ali ja se ne vrtim u takvih krugovima ljudi. Štoviše, smatram da je taj krug toliko mali da je gotovo postao neprimjetan. Smatram da je ljudima neugodno priznati da im to još smeta. Objavila sam par slika na Facebooku iz Beograda.
Uhvatila sam neke lijepe trenutke i kako nisam odgojena da ikoga mrzim zbog nacionalnosti, vjere ili rase, nisam se suzdržavala da objavim fotografije. Jednako sam bila uzbuđena što sam u Beogradu kao što sam bilo gdje drugdje. Nasrnulo je par ljudi na moje fotke, koristile su se svakakve riječi, od četnika do moga tate. Prisjetila sam se, tako, da je moj tata bio jedan od prvih, ako ne i prvi koji je održao koncert u Srbiji tijekom rata, bez kompleksa i ikakve tegobe. Muzika je spajala sve tada i glazba nikada nije povezana bila politički. Sada je to drugačije.
Ja sam se rodila krajem devedesete godine, odrastala sam u Hrvatskoj, priče o ratu sam slušala tek kasnije, što u školi, što od ljudi.
Moj tata je također bio u vojsci. I kao mlada sam imala prijateljice iz Srbije, s kojima sam se dopisivala na tadašnjem blog.hr-u i nisam nikad razmišljala o tome da ću ih mrziti. One su baš poput mene rođene u periodu kada je to bilo gotovo. Nisu ni krive ni dužne za ono što su prijašnje generacije tada činile. Kako da krivim nekoga tko je jednako nedužan kao ja? I njihove obitelji su poginule. Užasno je škakljiva tema čak i danas. Nije mi ugodno pisati o ovome jer znam da će biti svakakvih reakcija, i znam da ima ljudi sa svakakvim iskustvima, uništenim životima i traumama.
Nažalost, ne mogu pisati u njihovo ime, niti mogu reći da je netko u krivu, a netko u pravu. Iako sam bila potpuno opuštena u Beogradu i uživala sam u gradu i u hrani, u ljudima, razmišljala sam misle li ljudi u Srbiji isto o meni, kao neki pojedinici o Srbima u Hrvatskoj?
Malo mi je bilo nelagodno jer nisam htjela pobuditi negativne emocije. Iako u ratu nisam sudjelovala, nisam se borila, bila sam mala i ne sjećam se ničega, zbog rata mi je užasno neugodno započinjati teme gdje pričam kao osoba koja je rođena nakon što se sve to dogodilo.
I sada kad pišem koliko volim svoje prijatelje iz Srbije i koliko su dragi ljudi, znam da će se naći netko tko će napisati nešto pogrdno o njima. Ali, imam prijatelje iz cijeloga svijeta, ne samo iz Srbije.
Imam prijatelje iz Francuske i Engleske, iz Njemačke i Nizozemske, iz Danske i Švedske. Svjesna sam da je cijeli svijet nekoć bio u ratu, da je svatko nekome nekoga ubio, naštetio mu.
Znam kad s Charlesom dođem u Francusku, da Francuzi glume da ne razumiju Engleski i uvijek slušam priče o Francuzima i Englezima. Kad sam bila u Tokiju, nisam smjela ući u neke restorane jer nisam Japanka. Glupo bi mi bilo reći da smo mi jedini na Balkanu zatucani, nismo. Sve države na svijetu imaju svoje neprijatelje i one koje ne vole.
Kao osoba imam pravo odlučiti koga ću voljeti, a koga ću mrziti, i koliko god nisam htjela pisati o ovoj temi, sada pišem jer je meni relavantno. Ne mrzim nikoga. Ne mrzim nekoga jer je rođen negdje drugdje, ne mrzim mladu generaciju koja živi u sjeni starije generacije i rata.
Ne mrzim starije generacije koje su patile u ratu i koje imaju svoje razloge za mržnju. Jedine ljude koje ne volim su loši ljudi, a vjerujte mi, oni se rađaju svagdje. Imamo i u svojoj državi dovoljno korupcije, zločina i ljudi koji kradu, lažu i varaju, i najmanji mi je problem netko sa srpskom putovnicom. Najbolje od svega je ipak što nisam jedina koja tako misli, većina ljudi moje generacije nema taj kompleks. Ne žele se miješati jer ne znaju o tome mnogo, ali kad god mogu, izbjegnu temu kako se netko ne bi zapjenio.
Mladima se više ne da svađati, ne da im se opravdati i tražiti razloge. Umorni su od priča i negative. Ustaša i četnika. Umorni smo i od navijača koji misle da je nogomet nastao u ratu sa Srbijom i pjevaju pjesme koje nemaju veze s njim. Svaki dan šopaju nas negativnim vijestima, novine su pune negativne energije.
Umori to čovjeka, ubije mu motivaciju i ambiciju za dobrim i pozitivnim životom. Mladi ljudi su umorni. Umorni su od izlika, od vrijeđanja, od spuštanja i ponižavanja. Neću uopće pričati o supermladim generacijama, rođenim nakon 2000. godine.
Oni sada već idu u srednje škole, kod njih je to još manje izraženo, a stalno slušaju o tome. Rađaju se s predrasudama jer ih jedino tome uče, i to me jako žalosti.
Kao što sam rekla na početku, nije mi drago pisati o ovome, i živcira me što mi nije drago jer mi je drago doći u Beograd jednako kao i u bilo koji drugi grad u Hrvatskoj. Volim izlaziti, jesti njihovu hranu i razgovarati s ljudima i ne želim da mi bude neugodno. Nadam se da će se s mojom generacijom to iskorijeniti i da će se srušiti taj nevidljivi zid koji smo sagradili između nas te da istu grešku nećemo ponoviti opet u budućnosti.